O “kvaliteti” spavanja

Napokon je vrijeme da napišem koju i o “kvaliteti spavanja” jer me sve češće pitate računa li se spavanje u nosiljci uopće kao spavanje.

Započet ću s nekoliko rečenica koje bi bile prikladnije za nekakvu rubriku u stilu “vjerovali ili ne”. Postoji nešto u svijetu za što Hrvatska jednostavno nije plodno tlo: industriju spavanja.

Nažalost ovo nije nova pojava. Naši bake i djedovi su se također susretali s čudnovatim osobama koje su postavljale čudna pitanja, iz čudesnih razloga.

Ah, rodili ste prošli tjedan. Je li beba dobra?

Na ovo pitanje mi se s moje oboje djece kapak spuštao na pola oka. Ako bih odgovorila da je beba dobra riješila bih se sugovornika u nekoliko sekundi, budući da je to očekivani tijek razgovora. Ako bih pak htjela ispitati karakter osobe i namjere iza šupljih riječi odgovorila bih da beba nije dobra. Eh, tu bi krenule analize mojih mliječnih žlijezda, retrogradnog Merkura, recepti za skidanje uroka i pljuvanje po asfaltu za ljepotu i dobru sreću. Naši stari su nekada bebama davali rakiju, kuhali čaj od maka i namjerno ih pregrijavali kako bi dulje spavale. Također niti “kontrolirano plakanje” nije novost pa je i tzv. CIO metoda popularna tamo gdje je bilo utjecaja i nacističke pulmologinje Johanne Haarer. Mi danas puno više znamo, pa i da bebe ne jačaju pluća plakanjem, radi čega smo odgovorniji roditelji i težimo sigurnoj povezanosti.

Bebi je u prvoj godini najbitnija sigurna vezanost, dakle privrženost, ljubav, pravovremeno i prikladno odgovaranje na bebine potrebe. Sigurna vezanost je temelj osamostaljivanja.

Nošenje beba staro je koliko i sam čovjek jer nužda ne bira. Ljudi su nošenčad, čemu u prilog idu ne samo urođeni refleksi nego i tradicionalno nošenje diljem svijeta.

Oko spavanja beba stvorila se cijela industrija. Osim “trenera spavanja”, tu su i “škole” roditeljstva, monitori, senzori, priručnici, knjige, gnijezda, posebni madraci i jastuci, ljuljačke, zipke, ležaljke, posebni krevetići, povijalice, svijetleće dude za spavanje, ulja za masažu, posebni sapuni, eterična ulja, kapi, posebna glazba, rasvjeta za bebe…

Dok neke stvari ne čine baš nikakvu razliku većina je dokazano štetna, a pojedine su stvari i zabranjene u nekim zemljama poput gnijezda za spavanje (osim ako nisu certificirana da su doista sigurna kao npr. BeSafe Voksi), a nikada nije dokazano niti da su kojekakvi komercijalni monitori uopće korisni, dapače u nekim slučajevima uzrokovali su i smrt bebe. Nakon zabrinjavajućih statistika povećana su i slova na upozorenjima na autosjedalicama.

Nije tu problem samo s “pozicijskim gušenjem”  nego i s premorenosti bebe.

CIO (eng. “Crying-It-Out”, doslovno: “isplakivanjem do spavanja”) kao najkomercijalnija metoda “treniranja bebe na spavanje” je u svim svojim varijacijama dokazano štetna za bebin neurološki i emocionalni razvoj, kao i za sam odnos između roditelja i bebe. Također je, kao i većina sa gornjeg popisa, za mnoge bebe bila sa smrtnim ishodom*. SIDS je zaista češći u zemljama gdje je CIO popularnija. Treniranje bebe na spavanje, osim što je štetno za bebu i odnose unutar obitelji, je pak posebno besmisleno gubljenje vremena i živaca, a kod zaista očajnih roditelja i novaca. Sam paradoks leži u tome što ni sebe ne možete natjerati da spavate “po naredbi” jer to nije radnja koja je pod našom svjesnom kontrolom, dakle nemoguće je natjerati bebu da spava kada i koliko vi to želite. Dapače u silnim pokušajima da naučite bebu spavati, kada vi mislite da bi ona to trebala, lako joj možete poremetiti njen ritam, dapače čak i zamijeniti dan za noć. Ne zamračujte sobu danju, ne trčite doma kad se bebi spava, ne stišavajte razinu buke.

Bebu koju puštate da plače doista će tijekom vremena plakati sve manje. To nije znak osamostaljivanja nego naučene bespomoćnosti. Pomirit će se s time da nitko neće odgovoriti na njen plač. Nažalost to će mnogi protumačiti kao “beba se smirila”. Koliko se to god mnogima činilo korisno dokazano je da je za bebu i same odnose unutar obitelji štetno.

Beba je samo novi član obitelji koji se prilagođava obiteljskoj dinamici, a ne obrnuto. Bez straha, bebu ne možete naučiti na ruke. Samu CIO metodu smislio je  dr. Marc Weissbluth. Kriv je i za mit o “zdravim navikama spavanja”. Njegova knjiga Healthy Sleep Habits, Happy Child izdana 1987. proširila je mit o tome da se beba treba umirit sama i riješiti loših navika uspavljivanja, među kojima su, očekivano, najlošije nošenje i dojenje. Želite li čitati sve o “sebičnom roditeljstvu” i tome koliko ste vi sebični jer se ne trudite dovoljno oko kvalitetnog sna svoje djece ovo je baš prava knjiga za vas. Weissbluth tvrdi da bebu treba ostaviti samu da plače u krevetiću cijelu noć ako ima čistu pelenu, nije gladna ni žedna, a sve druge potrebe pri tome zanemaruje svodeći malo ljudsko biće na ukrasnu biljku, a roditelja na nesposobnjakovića koji će imati razmaženo i debelo dijete s poremećajem pažnje jer mu ne želi pružiti najbolje. Da sve ne bude toliko crno Weissbluth je ustvrdio i da san navlači san, te da premorena beba ne spava. Ferberova, Blundenina i slične metode su malo blaže varijante Weissbluthove CIO metode.

Mnogi su čuli i već napornu doskočicu “bebe vole rutinu”. Treba razlikovati bebinu rutinu od nametnutog rasporeda koji odskače od obiteljske dinamike. Doista već u prvih nekoliko dana možete kod nekih beba primjetiti da već imaju neki svoj ritam, svoju rutinu.  Neke bebe pak neće imati prepoznatljivu rutinu mjesecima, i to nije nešto na što vi možete utjecati a da vam se ne obije o glavu. Ako vam odgovara da beba spava osam sati bez prekida onda će se rijetko tko buniti da zaspi tek u deset navečer, no ako vas veseli buđenje u četiri ujutro znate što vam je činiti.

Budući da je bebino spavanje doista pitanje života i smrti, a ne “samo” stvar “majčine komocije” (u sarkastičnom prijevodu: mentalno zdravlje majke i bebe nisu bitni) molim da ne padate na mitove o “kvaliteti” spavanja. “Kvaliteta spavanja” je nešto što većina definira kao nesanicu, dok je manjini sasvim jasno da ne možemo govoriti o kvaliteti spavanja ako spavanja uopće nema. Ne postoji “kvaliteta spavanja”. Nije mjerljivo, naravno da je bilo pokušaja vrednovanja i mjerenja, no ne možete mjeriti nešto što ne postoji.

Beba ili spava ili ne spava. Sasvim je svejedno spava li beba desetak puta u danu po deset minuta, ili nekoliko puta po dvadeset: jednom u kolicima, drugi put u krevetiću, treći put u nosiljci, četvrti put u krilu, peti put pored vas u istom krevetu**. Spavanje je spavanje. Neke bebe prespavaju noć, a druge će se stalno buditi. Nije li tako i s odraslima? Jedino što je doista jasno jest da premorena beba ne spava i da su doista sposobni prespavati noć tek nakon druge godine kada im za to dovoljno sazrije mozak. Naravno bit će onih koji niti tada neće puno spavati. Bitnije je govoriti o kvantiteti spavanja, a sve ide u prilog tome da bebe imaju svakakve ritmove spavanja koji ovise o dobi, genetici, prehrani, količini stresa, dnevnim aktivnostima, stimulaciji, hormonima, sigurnoj vezanosti, vremenskoj prognozi, Mjesečevim mijenama, općenito cirkadijskom ritmu, skokovima u razvoju, izbijanju zubića, premorenosti, bolesti…

Bebe najlakše zaspu:

1. Kad im se spava.
2. Kad su site, jer gladna beba neće dobro spavati.
3. Kad nisu u regresiji sna, koja je najizraženija u skoku s četiri mjeseca.

Dakle ovo ne uključuje masažu trbušćića u smjeru suprotnom od kazaljke na satu dok je glava okrenuta prema sjeveru, Mozartov Rekvijem, niti tropsku količinu vlage u zraku, a bome ni eterična ulja koja malim bebama nadražuju preosjetljivi nos. Zaboravite glazbu za pokojne jer većina beba voli život, dakle uživajte u onome što inače slušate, i slobodno pojačajte!

Bebe noću čvršće spavaju, no i dnevni i noćni ciklusi spavanja kraći su od ciklusa odraslih osoba. Većina malih beba spava u intervalima od petnaest do dvadeset minuta. Dakle zaspat će, primjerice dok ju nosite u slingu, no morate pričekati sedam do deset minuta da zaspi tvrđe ako ju želite bez buđenja prebaciti iz slinga u krevetić. Također nemojte bebu brzo spuštati na leđa da ju ne razbudi Moroov refleks zbog osjećaja padanja, a iz istog razloga u trenutku spuštanja izbjegnite iznenadne i vrlo glasne zvukove. Većini ovo uspije tek kad beba navrši šest mjeseci budući da male bebe imaju posebno baždarenu libelu. Kad beba spava dulje od dvadesetak minuta onda znači da je uspjela prijeći u novi ciklus jer se uvjeti i okolina nisu puno promijenili u odnosu na trenutak u kojem je zaspala.

U dobu kada se na iscrpljenost gleda kao na statusni simbol usudite se odmoriti i tražiti pomoć.

Diljem svijeta vrlo je popularno povijanje novorođenčadi, no bebe s vrlo izraženim Moroovim refleksom moguće je povijati i do sedmog mjeseca. Ova praksa stara je koliko i samo nošenje beba. Bebama odgovara osjećaj stisnutosti, pritisak na kožu i sputane ručice koje omogućavaju raznolike povijalice na tržištu. Ukoliko bebu povijate u običnu dekicu nemojte ju ostavljati bez nadzora, jer se lako može osloboditi, a dekica se može omotati bebi oko vrata! Također bebi nemojte usko povijati i noge jer je ta praksa dokazano štetna za razvoj kukova, premda u nekim tradicionalnim društvima postoji tisućama godina.

Nažalost uvijek će biti pojedinaca koji će sve pretvarati u natjecanje, pa čak se smatrati “uspješnijim” roditeljima ako imaju težu bebu od vaše, koja još i više spava, ili će vam to barem nabijati na nos. Takve ljude izbjegavajte jer nervoznom i umornom roditelju (ili staratelju) kojemu je sve novo zaista ne trebaju otrovne spodobe koje će se naslađivati umjesto da ponude pomoć.

Onima koji su izuzetno iscrpljeni neću stavljati sol na ranu i reći da odu spavati. Nije to tako lako. Mogu vam samo reći isto što sam rekla jednoj mami iz naše FB grupe Nošenje beba Zagreb:

Stariji mi NIJE spavao (refluks), a mlađi je bio podnošljiv do prije 6 mj. Naravno zbog nespavanja sam zaradila inzulinsku, dermatitis mi luduje i tak’.. Sve razumijem. Nemam dadilju, teta ni baka servis. Velim samo da bi bilo puno gore i za nas i za njih da pokušavamo nešto drugo. Dodatni kortizol nam ne treba. Neke bebe su jednostavno nespavači – i to je genetika više nego okolišni faktori. Stariji mi je bio osjetljiv i na kofein – što sam skužila nakon mjesec i pol dana spavanja stojećki na štoku. Svako dijete je priča za sebe i zato ovakvi općeniti recepti s kojima ispadamo nekompetentni roditelji koji se dovoljno ne trude nemaju smisla, osim ako im nije poanta da nas ubiju u pojam. Evo mojeg primjera koji je vjerojatno primjenjiv samo na mojem čedovištu. Mlađi je također nespavač, mada ne toliko, no ako popijem ijednu kavu tijekom dana mogu očekivati borbu oko spavanja. Mlađi mi spava kad je gol i bos (i kad ne pijem kavu), pod uvjetom da se najeo k’o prase prije spavanja. Stariji pak’ mora biti umotan do uha, isto bez čarapa ali s plišanom dekicom, i ne smije jesti prije spavanja. Svako “beba mora” (npr. biti pokrivena po noći, nositi čarape..) me koštalo glave sljedeći dan s obojicom .

 Nije toliko problem u tome što neke bebe jednostavno ne spavaju dobro, nego što roditelji problem vide ili u sebi ili u njima. Nema više proširene obitelji gdje bebu odnesete baki u sobu pa imate mir bar jednu noć, ili sestri koja doji svoje pa može podojiti i vaše. Sav teret tih teških beba pao je na nuklearnu obitelj: 2 ljudi s bebom. Teže bi bilo da je u pitanju jedna osoba s bebom, ili jedna osoba s bebom koja ima dodatne potrebe. Zahtjevne bebe zalijepe se kao čičak, najčešće za majku. Izvor njihove nesigurnosti može biti i pojačana potreba za senzoričkim stimulacijama (proprioceptivnim i vestibularnim), dakle nunanjem, ljuljanjem, čak i skakutanjem, a bebe jako opušta i duboki i stalni pritisak na kožu, kao i majčin glas. Bebe traže puno kretanja, pogotovo u vrijeme večernje nervoze. Dakle hodanje po stanu, i to čim užurbanije što je beba uznemirenija. Blizu srca, čvrsto i sigurno stegnuta u nosiljci beba će lakše zaspati nego ležeći pored iscrpljenog roditelja koji bi najradije iskočio iz vlastite kože nakon višesatnih pokušaja uspavljivanja. 

Tkogod se upliće u odnos roditelja i djeteta a da ishod nije sigurnija (po)vezanost s bebom taj nije sav svoj ili ima osobnu korist od toga. Žalit ćete samo za vremenom kojeg niste proveli sa svojom djecom, pa makar ono bilo i u gluho doba noći.

Nosite bebe blizu srca, mazite ih, pazite i ljubite. Prebrzo rastu!

*Članak o SIDS-u jasno oslikava perspektivu očajnog roditelja kojeg je (američki) pedijatar stavio pred gotov čin. Vjerujem da je ženomrzačka politika SAD-a vrlo plodno tlo za CIO, uz Back to Sleep kampanju čija je poanta bila smanjiti SIDS (mada su se brojke učetverostručile nakon što su prvo drastično pale. To se pripisuje “nesigurnim praksama uspavljivanja i spavanja”.) Nisu ljudi odjednom poludjeli, nekakav vanjski okidač za značajni skok u statistici postoji i vjerujem da je to upravo CIO jer bebu treba “natjerati” da spava u okvirima ABC’s of safe infant sleep… Hrvatska nikada neće biti plodno tlo za CIO jer žene nisu prisiljene vraćati se na posao s bebinih mjesec do tri mjeseca starosti. 

**Opasnije je da beba spava sama u sobi nego da dijeli krevet s roditeljem, no usprkos tome u medijima se demonizira dijeljenje istog kreveta s bebom.