Tradicionalno i moderno nošenje

U čemu je nošen Isus? Srednjovjekovni prikaz Svete obitelji možda odgovori na to pitanje: anonimni umjetnik je prikazao nošenje Isusa u šalu ili marami u tradicionalnom vezu.
U čemu je nošen Isus? Srednjovjekovni prikaz Svete obitelji možda odgovori na to pitanje: anonimni umjetnik prikazao je nošenje Isusa u šalu ili marami u tradicionalnom vezu.

Vještina nošenja beba u tradicionalnom društvu uči se odmalena: braća nose sestre, sestrične nose bratiće… Živi se u velikoj, proširenoj obitelji a ne nuklearnoj kao danas sa samo jednim do dva odrasla člana i u prosjeku jednim do dvoje djece. Ne kaže se za ludu da za odgoj djeteta treba “cijelo selo”. Upravo zato danas više nego ikad roditeljima trebaju  slobodne ruke.

Židovske majke s djecom u Maroku. Je li ovako nošen Isus? (Autor: Alexander Taylor, 1948.)
Židovske majke s djecom u Maroku. Je li ovako nošen Isus? (Autor: Alexander Taylor, 1948.)

U zapadnom svijetu zanemarenu i umalo zaboravljenu vještinu nošenja moramo iznova učiti, uvježbavati i usavršavati jer je nerijetko prvi bliski susret s bebom zapravo susret s vlastitim potomkom.

Uz postojeće tradicionalne načine nošenja i nosiljke danas se koriste i moderne nosiljke s kopčama, tzv. klokanice. Većina modernih roditelja misli da nema spretnosti i vještine za vezanje komada tkanine na siguran način da nose svoju bebu, pa kupuju “gotove” nosiljke jer im se kopče čine sigurnijima od npr. muškog čvora. Klokanice su nastale po uzoru na azijski mei tai, nosiljku naroda Hmong koji se proteže današnjim prostorima Kine, Laosa, Vijetnama i Tajlanda. Klokanice su nastale tako da su mei taiju, kvadratu od tkanine s četiri trake koje se vežu, dodane kopče. Više o vrstama nosiljki ovdje.

U većini svijeta tradicionalno se za nošenje koriste meke nosiljke: marame, šalovi, različite tkanine, nosiljke s jednostavnom strukturom.

mei tai i klokanica
Zapadnjačke oblikovane nosiljke nastale su po uzoru na azijski mei tai, nosiljku naroda Hmong (kantonski 孭帶 ; eng. meh-dai, bei-dai). Lijevo je mei tai a desno nosiljka koja je nastala iz mei taija.

 Je li nošenje beba uopće kulturalno prikladno i prihvatljivo zapadnom svijetu?

Naravno da – jest! Nošenje pripada cijelom svijetu i to uopće nije sporno. Svi narodi svijeta nose svoje bebe, stoga nošenje beba pripada svima.

Jednostavni vez na boku. Sa sitnijim izmjenama i pod različitim nazivima prisutan je u cijelom svijetu.
Jednostavni vez na boku. Sa sitnijim izmjenama i pod različitim nazivima prisutan je u cijelom svijetu.

Je li moguće uopće govoriti o tradicionalnom nošenju iz pozicije zapadnog svijeta bez kulturalne apropriacije i kulturalnog kolonijalizma?

Sporni su izrazi, termini koji se koriste za imenovanje nosiljki i/ili vezova i način na koji se oni predstavljaju Zapadu. Određena vrsta nosiljke, vrsta tkanja, boje i uzorci specifični za određeni narod i kulturu mogu biti predmetom kulturne aproprijacije, kao i prikazi određenih naroda i kultura. Npr. je li u redu “posuditi” termin rebozo…?

Moramo shvatiti da nitko nema pravo predstaviti npr. meksički rebozo* kao vez, sloj u vezu ili naziv za duljinu marame a ipak je za sada rebozo još uvijek sve to osim ono što doista jest: meksički šal koja ima svoje tradicionalno i duhovno značenje u narodu kojem pripada, tkan ručno ili na malom kućnom tkalačkom stanu s uzorcima specifičnima svakom selu.

Meksički rebozo kao odjevni predmet i kao nosiljka: u tradicionalnom vezu s kliznim čvorom.
Meksički rebozo kao odjevni predmet i kao nosiljka: u tradicionalnom vezu s kliznim čvorom.

 Mezoameričke kulture uz pomoć reboza rađaju, u njemu ukapaju svoje mrtve, njega predaju novoj generaciji… U njega se umotaju kad im je hladno, kada se žele zaštiti od sunca i znatiželjnih pogleda ili jednostavno pokazati odakle dolaze i kamo idu. U njemu nose namirnice za ručak, oružje, u njemu nose i svoje bebe i djecu. Kako si itko može uzeti za pravo da proglašava rebozo, selendang, khangu ili koju drugu maramu i nosiljku “egzotičnim”? Kako si itko može uzeti za pravo da je “izmislio nošenje” ili “otkrio” nosiljku/ vez/ uzorak/ način tkanja kada je to već “otkriveno” stoljećima nekome drugome? Tko si uopće smije dozvoliti da ičiju kulturu svede na karikaturu i ukras? To već prelazi čak i granice prisvajanja i iskorištavanja, i prelazi u vrijeđanje i izrugivanje.

U tkanoj marami Didymos Lisa u vel. 1 koja glumi tradicionalnu indonezijsku/ malezijsku maramu oslikanu voskom u tehnici batik. Selendang (ili kain gedong) tradicionalno se veže beščvorno ali može se vezati i kliznim čvorom kao i meksički rebozo.
U kratkoj tkanoj marami koja glumi tradicionalnu indonezijsku/ malezijsku maramu oslikanu voskom u tehnici batik. Selendang (ili kain gedong) tradicionalno se veže beščvorno kao na ovim fotografijama ali može se vezati i kliznim čvorom kao meksički rebozo.

Što je kulturalna apropriacija (prisvajanje)?

“Uzimanje intelektualnog vlasništva, tradicionalnih vještina, kulturoloških značajki ili predmeta iz tuđe kulture bez dopuštenja.”  (Who Owns Culture? Appropriation and Authenticity in American Law ; Susan Scadifi) 

To je ukratko “posuđivanje” iz kultura koje nam nisu bliske i posuđeno učiniti prihvatljivim i prikladnim kad to ono najvjerojatnije nije. Kulturalno aproprirati nešto znači prisvojiti to i ponašati se kao da je to kulturalno prikladno i prihvatljivo, bez odavanja poštovanja kulturi iz koje je to nešto “posuđeno”.

“Kad bijele žene prisvajaju zasluge za otkrivanje naših tradicija to obeščašćuje našu povijest i naše kulture dok istovremeno te tradicije lišavaju potpore za one kojima je to vrijedan način pristupanja moći naših predaka”. (Aaminah Shakur, http://the-toast.net/)

Dakle problem nije u učenju iz drugih kultura nego uzimanje zasluga i ograničenje pristupa učenju iz drugih kultura.

Maori su doskočili apropriranju svoje kulture tako što su zaposlili lokalne umjetnike da rade umjetničke radove inspirirane njihovom tradicionalnom umjetnosti koja se zatim može dalje prodavati za profit. Njihovi majstori tetovaže također izrađuju dizajne za turiste koji ne štete njihovoj tradiciji i duhovnosti. Na taj način lokalno stanovništvo uspije nešto i zaraditi a maorska kultura i tradicionalna likovna umjetnost time nisu obezvrijeđeni.

Možete li zamisliti da se šestinski kišobrani proizvode u Kini i da ih prodaju u SAD-u, ili da pašku čipku proizvode Poljaci a prodaju Šveđani, da šibenske botune rade turski zlatari za vlastiti profit? Ne možete? Eh, pa kravatu već nosi cijeli svijet a većina niti ne zna da su kravatu od Hrvata posudili Francuzi…

Primjer još jedne kulturalne apropriacije koji upravo diže prašinu je talijanska tkana marama Mamas proizvođača Amrita Fascia Portabebé, marama  s motivom Afrikanki koje nose. Uz samo prisvajanje ovdje je prisutan i neizrečeni rasizam. Neizrečeni rasizam ne leži u samom prikazu druge kulture, u dizajnu, nego u činjenici tko proizvodi takvu maramu i za koga. Marama nije proizvedena u Africi, nisu ju proizvele Afrikanke, i ne prodaje se izravno na afričkom tržištu. Proizvođač dolazi iz zemlje koja je prema apropriranoj kulturi imala kolonijalističke i robovlasničke odnose u svojoj povijesti. To je iskorištavanje.

Takvih primjera ima i među drugim proizvođačima (Oscha, Natibaby…) no uglavnom prolaze neopaženo ili su uspjeli prije većeg skandala smiriti razočarane kupce npr. odricanjem dijela profita u korist oštećenih.

Ne bi li bilo lijepo da i Hmonzi imaju financijsku korist od svakog prodanog mei taija?

Zapadnjačka postkolonijalna kršćanska kapitalistička kultura je dominantna i radi toga ne može biti objektom kulturne apropriacije. Primjer: bi li Vam bilo neobično vidjeti osobu bilo koje rase jer ima križ oko vrata ili bi bilo neobično jer nosi kipu na glavi?

Kratka Didymos tkana marama vel. 1 u tradicionalnom vezu na leđima (do nedavno zvan rebozo vez).
Kratka tkana marama Didymos Lisa vel. 1 u tradicionalnom vezu na leđima (do nedavno znanom kao rebozo).

#‎takebacktherebozo

Trenutno traje akcija po društvenim mrežama ‪#‎takebacktherebozo‬ kojoj je cilj informirati zajednicu da je rebozo naziv za meksički šal koji se koristi od rođenja do smrti: kao nosiljka, kao šal, pomagalo u porodima, u kojemu pokapaju svoje najmilije. Pripadnici meksičke zajednice osjećaju se uvrijeđenima i poniženima što se previše toga zove rebozo jer to umanjuje vrijednost njihovog nasljeđa i tradicije, i prije svega duhovnu vrijednost koju nosi rebozo. 

U skladu s tim se npr. vez DHR/ double hammock rebozo preimenuje se u “double hammock with a traditional sling pass”  (DH s tradicionalnim slojem u vezu) a vez na boku koji se do sada zvao rebozo zove se “traditional sling carry” (tradicionalni vez).

Jedan dio roditeljske zajednice s društvenih mreža protivi se uvođenju promjena u postojeću terminologiju jer su uvjereni da će to stvarati nesporazume kod novih “nosilica”, dok se drugi dio oslanja na rad i djelovanje savjetnica za nošenje koje mogu pravdobno informirati o svim promjenama.

Erika Hoffman, utemeljiteljica tvrtke Didymos koja već preko 40 g. proizvodi tkane marame za nošenje beba i djece, dobila je na dar rebozo od prijatelja iz Meksika dok je tamo bila na odmoru. U njemu je nosila svoje blizance i 1970-ih postala svojevrsna babywearing celebrity. Njezine prve tkane marame bile su kratke pa su nazvane rebozo i prema njima su nazive dobili i vez i sloj u vezu, a ne prema pravom meksičkom rebozu. Kasnije tkane marame postaju sve dulje pa se smišljaju mnogi lijepi i maštoviti vezovi.

Vez DH Rapunzel, primjer vezivanja duge tkane marame s ukrasnim završetkom.
Gazena marama Calin Bleu u vezu DH Rapunzel. Primjer modernog vezanja duge tkane marame s ukrasnim završetkom.

Najbolji način da odamo poštovanje mezoameričkim kulturama jest da razlikujemo pravi rebozo od svih izvedenica koje su nastale prema Didymosovom rebozu, npr. koristeći naziv tradicionalni vez za vez koji su na sličan način vezivali diljem svijeta.

  • Rebozo se veže u tradicionalni vez a ne u “rebozo”.
  • Sličan šal meksičkom rebozu je i guatemalanski parraje i on se  također ne veže u rebozo nego u tradicionalni vez.
  • Kanga se oduvijek veže u torzični vez (trupni, torakalni) a ne u “kanga vez”. Uz afričku kangu je uvijek bila vezana ispravna terminologija. Ovu analogiju trebamo primijeniti i na rebozo. 
Julie O. u kangi; torzični vez.
Julie O. u kangi (točnije “dutch wax”); torzični/ torakalni vez.

Više o afričkim platnima možete saznati ovdje.

Primjer promjene naziva i/ili načina pisanja i izgovora tradicionalnih azijskih nosiljki.
Primjer promjene naziva i/ili načina pisanja i izgovora tradicionalnih azijskih nosiljki.

Tradicionalno nošenje u Europi?

Po cijeloj Europi možemo naći tragove opisa u književnosti, likovnoj umjetnosti, obiteljskim albumima, osobnom nasljeđu i usmjenoj predaji o tome kako su nosili naši stari. Tu je bilo svačega: povijanja bebe za ploče i tvrde nosiljke u stilu sjevernoameričkih Navajo Indijanaca, vezivanja u marame i šalove, jednostavnih strukturiranih nosiljki, kaputa i ogrtača u kojima se moglo nositi bebe. Neki oblici nošenja su vrlo nepraktični pa su tijekom vremena iščezli pored praktičnijih rješenja, a neki su izuzetno jednostavni i intuitivni pa su se održali do danas.

Nizozemski slikar Adriaen van de Velde (1636 - 1672) naslikao je prizor majke koja doji i nosi bebu
Nizozemski slikar Adriaen van de Velde (1636 – 1672) naslikao je prizor majke koja doji i nosi bebu

Viktorijansko doba udara posljednji čavao u lijes europskom tradicionalnom nošenju, a zatim i azijskom tradicionalnom nošenju. Snažna brzorastuća industrijalizacija uzdigla se iz revolucionarnih tehnoloških inovacija i za posljedicu imala velike društvene promjene od kojih je najznačajnije raslojavanje društva na siromašni i bogati sloj. Sve što je imalo veze sa siromaštvom vrlo se lako odbacivalo, a među znacima siromaštva našlo se i nošenje.

Nizozemski barokni slikar Rembrandt Harmenszoon van Rijn nacrtao je grafiku u kojoj prikazuje prosjakinju koja u šalu nosi bebu. Grafika je prikazana na francuskoj poštanskoj marki iz 2006.
Nizozemski barokni slikar Rembrandt Harmenszoon van Rijn nacrtao je grafiku u kojoj prikazuje prosjakinju koja u šalu nosi bebu. Grafika je prikazana na francuskoj poštanskoj marki iz 2006.

Bogati ljudi koristili su kolica i kolijevke ili su njihove bebe nosile plaćene dojilje. Jedan od primjera demonstracije moći industrijalizacije i tehnološkog napretka su i dječja kolica na parni pogon koja je za svoju ženu izumio čuveni Charles Parsons (kolica su eksplodirala jer je za izgradnju cilindra iskoristio metalnu kutiju za kekse). U to vrijeme je stopa smrtnosti bila izuzetno visoka jer je odjednom puno ljudi počelo živjeti na malom prostoru. Higijenski uvjeti bili su loši, štakori su ulazili ljudima u životni prostor, a zbog uštede nije bilo ni dostupne čiste vode ni provedene kanalizacije u novim blokovima za radnike. Počele su se širiti zaraze, nije bilo dovoljno hrane i nisu bila regulirana radnička prava. U rudnicima često rade i djeca jer se tako ne troši vrijeme i resurse na kopanje visokih okna i tunela, a i trošili su puno manje hrane od odraslih i nisu tražili odmor. Kako je bebe i djecu trebalo čim prije “osamostaliti” da majke rano krenu raditi i brzo se dođe do traženog broja radnika, mladi su roditelji prisiljeni ostavljati svoje bebe same kod kuće dok oni ne završe svoje smjene… Na njih često nije imao tko paziti jer u to doba već dolazi do reduciranja obitelji iz velike proširene na nuklearnu od tek nekoliko članova. Roditelji su također zazirali od toga da se tijekom bebine prve godine uopće za nju emocionalno vežu jer je smrtnost beba bila izuzetno velika. Oni čija su djeca preživjela do 8.-12. godine i time postali radno sposobni bili su izuzetno sretni jer su imali jedna usta manje za hraniti. Dječji plač je postao normalan. Ljuti na neodrživi sustav koji ih je doslovno ubijao roditelji su se iskaljivali na vlastitoj djeci proglašavajući ih zločestima i pokvarenima, a zloća i neposluh su nešto što batinama i strogoćom treba istjerati iz djeteta. Nametali su stroge “disciplinske” mjere čak i sasvim malim bebama. Još uvijek mnogi hrane bebe po rasporedu usprkos tome što je beba poplavila od plača, govore da su djeca razmažena ako ih se mazi i nosi, i niti najnovija istraživanja o štetnosti i opasnosti takvih praksi neće ih pokolebati…  Uz teoriju da bebu treba lišiti pažnje, prisnosti i fizičkog kontakta kako ne bi bila razmažena, i drugu teoriju  ondašnjih  kolonijalnih bijelih liječnika da će nošenje bebi uništiti kralježnicu jer kralježnicu treba “ravnati” (budući da je maternica neprirodno okruženje za ljudski plod…) istodobno prestaju tisućljetne prakse nošenja beba u mnogim dijelovima svijeta.

Mnoge od tih praksi sačuvane su u modernim europskim inačicama tradicionalnih vezova kao što je npr. tajvanski vez (Taiwanese carry). Beba je nošena na leđima a dugački komad tkanine uvijao se sprijeda i omotavao oko bebe i nositelja dok cijela duljina tkanine nije iskorištena.

Moderna europska inačica tradicionalnog tajvanskog načina nošenja: tajvanski vez u tkanoj marami.
Moderna europska inačica tradicionalnog azijskog načina nošenja: izuzetno udoban tajvanski vez u tkanoj marami.

Nošenje se u Walesu uspjelo sačuvati usprkos viktorijanskom imperijalizmu Ujedinjenog Kraljevstva koji je intenzivno brisao identitet otočkog stanovništva. Očuvali su se najviše radi jezične barijere i jer su skladna i povezana zajednica: Velšanke i danas nose bebe u šalovima za dojenje (siol fagu). Njima je prvenstvena namjena diskretno dojenje dok se na samo nošenje ne gleda kao na neku posebnu vještinu koju je vrijedno spominjati jer je ono još uvijek duboko ukorijenjeno u njihovoj kulturi i svakodnevnom životu.

Siol fagu. Velški šal za dojenje (i nošenje).
Siol fagu. Velški šal za dojenje (i nošenje).

Siol fagu je kvadrat od 1.8-2.0 m2 istkanog vunenog flanela s resicama na sve 4 strane kojeg se koristilo i kao pokrivač. Zahvaljujući postojećoj tradiciji Velšanke i danas imaju zavidno visoke stope dojenja u usporedbi s ostatkom UK.

Siol fagu.
Siol fagu

U Njemačkoj i Austriji koristili su se ogrtači u kojima se moglo nositi i bebe. Hockmantel i Kindertragemantel  su radi nepraktičnosti i prodirućih noviteta sa sjevera izgurani kraj praktičnijih slavenskih načina nošenja i korištenja kolica koja su bila simbol industrijske revolucije, bogatstva i pobjede novog nad starim.

Museum Schloss Moritzburg Zeitz: razglednica iz Thüringena s prikazom Hockmantela.
Muzej Schloss Moritzburg u Zeitzu: razglednica iz Thüringena s prikazom Hockmantela.

U Švedskoj se koristio boeg. To je bila jednostavno strukturirana nosiljka nalik torbi.

Boeg na fotografiji iz švedskog grada Dalarne.
Boeg na fotografiji iz švedske pokrajine Dalarne. To je “vreća za bebe”.

 

Neki dan sam prvi puta išla u šetnju s Nelom na leđima u marami. Kod mene malo ortodoksno šokačko selo, prolazim ja, sjede tri snaše i glume google… Čekam ja sad paljbu sprdanjem jer ja sam jedina koja baš u marami sa bebom po selu hoda kad gle čuda -“ijaaaaj, kako ste lipe… tako sam i ja moje u torbu pa u njivu, k’o ‘ne afrikanke. To je bio spas… al’ ni bilo ‘vako lipih šarenih.”
Ostala ja bez teksta, ugodno iznenađena…

   Kad danas, Nela i ja u Madalu pravac trgovina Boso. Sjede snaše, pozdravljaju, kad dođoh do jedne kuće, sjede muž i žena, prije deset godina slavili zlatni pir. Kaže muž “pa gleđem ja šta to viri iza tebe, kad dite. Jaoj Julo, pa ‘vako si i ti naše nosila. Ne može uteć’, a ne dere se… 

Višnja Ivanšić

Među Slavenima se najčešće nosilo u šalu, marami, tkanim stolnjacima, pregačama, torbama, lanenim tkaninama– u čemu god što je bilo dovoljno čvrsto i dugo za vezivanje. To su sve bili vrlo kvalitetni i dugotrajni materijali koji nisu bili tretirani kemikalijama i bili su proizvedeni lokalno s lokalnim sirovinama. Današnji masovno proizvedeni tekstil tomu ne može parirati – za slučaj da nekome padne na pamet bebu vezati u stolnjak upućujem i na tekst o izradi marama za nošenje u kućnoj radinosti: ovdje). Majkama su trebale slobodne ruke za radove u domaćinstvu a i beba im je morala biti blizu radi dojenja i topline (zimi se grijala samo jedna prostorija: ona u kojoj se kuhalo). Nosilo se i u rancima, zavežljajima, naprtnjačama, brentama za grožđe, pletenim košarama…

Nošenje u naivnoj umjetnosti. Vera Kovačević "U mlin", ulje na staklu.
Nošenje u naivnoj umjetnosti. Vera Kovačević “U mlin”, ulje na staklu. Hrvatska.
Vlaška torba, "ljuljka", u kojoj se u Srbiji, primjerice na području Niša i Pirota i kod nas u Neretvanskom kraju, nosilo i bebe.
Vlaška torba, “ljuljka”, u kojoj se u Srbiji, primjerice na području Niša i Pirota i kod nas u Neretvanskom kraju, nosilo i bebe.
Nošenje u vlaškoj torbi na području Srbije.
Nošenje u vlaškoj torbi na području Srbije.
Fotografija A. Emonovog prijazuje tradicionalno nošenje u bugarskim planinama Rodopi. Ovu nosiljku zovu "tsedilo" ("tsedilka") i u njoj su znali nositi i drva. Čak i danas u planinskim selima bake u ovim nosiljkama nose unučad. Je li moguće da je ovo zapravo "vlaška torba" budući da izgleda azijski a Bugari imaju azijsko podrijetlo..? Treba to istražiti.  
Fotografija A. Emonovog prijazuje tradicionalno nošenje u bugarskim planinama Rodopi. Ovu nosiljku zovu “tsedilo” (“tsedilka”) i u njoj su znali nositi i drva. Čak i danas u planinskim selima bake u ovim nosiljkama nose unučad. Je li moguće da je ovo zapravo “vlaška torba” budući da izgleda azijski a Bugari imaju azijsko podrijetlo..? Treba to istražiti.
Tradicionalno nošenje u Slovačkoj
Tradicionalno nošenje u Slovačkoj

Bebe se najčešće vezalo tradicionalnim vezom (nekada zvanim rebozo) kojeg se u sličnom obliku koristilo u cijelom svijetu radi jednostavnosti i praktičnosti: bebu se nosilo na leđima preko jednog ramena, a kada je ogladnila vez se povukao prema naprijed radi dojenja. Usprkos današnjim niskim stopama dojenja nekada je dojenje bilo norma i uvjet preživljavanja bebe u prve dvije kritične godine života. Ukoliko majka nije mogla dojiti bebu je dojila teta, baka ili susjeda a u iznimno rijetkim slučajevima bebu se hranilo mlijekom drugih sisavaca. Proširena obitelj je također bila norma pa je majka uvijek mogla računati na pomoć ukućana.

Znate li da su današnje moderne tkane marame za nošenje zapravo šalovi za nošenje ali zovemo ih “marame” jer su naše bake i prabake nosile bebe u maramama (a ne šalovima)?
Šalovi su dugi a marame su kvadratnog oblika.
Danas smo u povlaštenoj poziciji da možemo oživjeti očuvati našu dugu slavensku tradiciju nošenja beba na čast našim potomcima bez obzira na način kojim hranimo svoje bebe. Nošenje je vještina koja je znak prisnosti, znak pažnje, nježnosti i ljubavi. Nošenje nam danas treba više nego ikad da se ponovno zbližimo sa svojom djecom.
Dojenje u tkanoj marami u modernom CHCC vezu s preokrenutim slojem preko leđa. Marama je Didymos Gold-Ecru Pfau vel. 4.
Dojenje u tkanoj marami u modernom CHCC vezu s preokrenutim slojem preko leđa. Marama je Didymos Gold-Ecru Pfau vel. 4.

Je li europeizacija tradicionalnog nošenja učinila nošenje skupim i nedostupnim?

Pored postojeće tradicije europskog i slavenskog nošenja beba zanimljivo je da ne postoje škole i tečajevi tradicionalnog europskog, tradicionalnog nordičkog ili slavenskog nošenja beba? Mora li nošenje zaista biti “egzotično” i našoj kulturi “strano” da bi bilo zanimljivo zapadnjačkim roditeljima? Zašto nam nisu zanimljivi vlastiti korijeni i vlastite tradicije? Moramo li prisvajati tuđe kulture  bez odavanja nužnog poštovanja pritom zanemarujući vlastitu kulturu i tradiciju?

Kratki vezovi u tkanoj marami: moderni način nošenja tradicionalni vezova. Lijevo: Vez RRR s buleria završetkom u tkanoj marami vel. 1. Desno: torzični vez u tkanoj marami Milili u vel. 4.
Kratki vezovi u tkanoj marami: moderni način nošenja tradicionalni vezova. Lijevo: Vez RRR/ Pirate’s  s buleria završetkom u tkanoj marami vel. 1. Desno: torzični vez u tkanoj marami Milili u vel. 4.

Dok ova pitanja ostaju otvorena u nadi da će se nešto promijeniti u zapadnoj (ne)svijesti mnogi se pitaju zašto su nosiljke i nošenje Zapadu toliko skupi.

Zapadni svijet je morao nosiljke i nošenje, kao i sve drugo, regulirati kroz standardizaciju i uvođenje tečajeva, škola, metoda ispitivanja i certificiranja. To sve košta ako želimo nositi bebe na siguran način i u sigurnim materijalima i nosiljkama. S druge strane bilo tko može improvizirati nosiljku u kućnoj radinosti no to radi u potpunosti na vlastitu odgovornost. I na kupovnim nosiljkama uvijek stoji upozorenje: Koristite na vlastitu odgovornost. Molimo koristite zdravi razum. 

Sling: nosiljka od rođenja do treće godine.
Sling: nosiljka od rođenja do treće godine. (PixieKid Zalazak).

Ne mogu se složiti s time da je rabljeni sling od 100 kn preko oglasnika skup. To je navodno iznos kojega prosječni Hrvat popije u obliku piva u samo 3 dana. Rabljene nosiljke s kopčama (tzv. klokanice) i tkane marame za nošenje mogu se naći već za 300 kn po oglasnicima. Radionice na temu nošenja su većinom besplatne i otvorene za sve koji žele doći baš zato da nošenje ponovno bude dostupno svima.  Postoje lokalne grupe za potporu organizirane oko nošenja beba i druženja roditelja, kako diljem svijeta tako i kod nas.

Čarobna prašina

Usprkos negiranjima vlastite tradicije i kulture ipak imamo potrebu za pričama i običajima pa stvaramo nove. Uz nošenje u tkanim maramama vezuje se urbani mit o postojanju čarobne prašine (sleepy dust) u dobrim tkanim maramama. Kad beba brzo i lako zaspi svezana u tkanu maramu za tu maramu kažemo da ima jaku čarobnu prašinu i radi toga ju češće koristimo. U oglasima po društvenim mrežama prodaju se razrađene rabljene tkane marame s više ili manje čarobne prašine, a čarobnu prašinu, vjerovali ili ne, možete čak i kupiti od jednog američkog proizvođača tkanih marama. 🙂

 Nošenje ponovno donosi dobrobiti i roditeljima i bebama bez obzira na moderne čarolije i mitove. Moderno nošenje možemo shvatiti kao priliku da ponovno upoznamo sebe, i povežemo se ne samo sa svojim bebama nego i vlastitom kulturom. 

Čarobna prašina ("sleepy dust").
Čarobna prašina (“sleepy dust”). Prikaz s prodajne stranice proizvođača.  🙂

 

*Intenzivno razmišljam o rebozu otkako čitam izjave Latino populacije da šalovi njima ne igraju nikakvu religijsku ulogu i da je ona nestala s pokrštavanjem. Oni vele da je to oživljavanje prakse koja je nestala prije najmanje 500 g. Također govore “šal” a riječ” rebozo” koriste kad je taj šal pričvršćen kopčom (iglom, brošem) ili vezan na specifičan način, po čemu bi se moglo zaključiti da je “rebozo” način nošenja šala a ne zapravo šal, ili eventualno može biti šal koji se može nositi na “rebozo način”.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s