Tradicionalno i moderno nošenje

Vještina nošenja beba u tradicionalnom društvu uči se odmalena: braća nose sestre, sestrične nose bratiće… Živi se u velikoj, proširenoj obitelji a ne nuklearnoj kao danas sa samo jednim do dva odrasla člana, i u prosjeku jednim do dvoje djece. Ne kaže se uludo da za odgoj djeteta treba “cijelo selo”. Upravo zato danas više nego ikad roditeljima trebaju  slobodne ruke.

U zapadnom svijetu zanemarenu i umalo zaboravljenu vještinu nošenja moramo iznova učiti, uvježbavati i usavršavati jer je nerijetko prvi bliski susret s bebom zapravo susret s vlastitim potomkom.

Uz postojeće tradicionalne načine nošenja i nosiljke danas se koriste i moderne nosiljke s kopčama, tzv. meke oblikovane nosiljke ili “dobre klokanice“. Većina modernih roditelja misli da nema spretnosti i vještine za vezanje komada tkanine na siguran način da nose svoju bebu, pa kupuju “gotove” nosiljke jer im se kopče čine sigurnijima od npr. muškog čvora. Oblikovane nosiljke su uglavnom nastale po uzoru na azijski mei tai, nosiljku naroda Hmong koji se proteže današnjim prostorima Kine, Laosa, Vijetnama i Tajlanda. Oblikovane su nosiljke nastale tako da su mei taiju, kvadratu od tkanine s četiri trake koje se vežu, dodane kopče. Više o vrstama nosiljki ovdje.

U većini svijeta tradicionalno se za nošenje koriste meke nosiljke: marame, šalovi, različite tkanine, nosiljke s jednostavnom strukturom.

 Je li nošenje beba uopće kulturalno prikladno i prihvatljivo zapadnom svijetu?

Naravno da – jest! Nošenje pripada cijelom svijetu i to uopće nije sporno. Svi narodi svijeta nose svoje bebe, stoga nošenje beba pripada svima.

Je li moguće uopće govoriti o tradicionalnom nošenju iz pozicije zapadnog svijeta bez kulturalne apropriacije i kulturalnog kolonijalizma?

Sporni su izrazi, termini koji se koriste za imenovanje nosiljki i/ili vezova i način na koji se oni predstavljaju Zapadu. Određena vrsta nosiljke, vrsta tkanja, boje i uzorci specifični za određeni narod i kulturu mogu biti predmetom kulturne aproprijacije, kao i prikazi određenih naroda i kultura. Npr. je li u redu “posuditi” termin rebozo…?

Moramo shvatiti da nitko nema pravo predstaviti npr. meksički rebozo* kao vez, sloj u vezu ili naziv za duljinu marame a ipak je za sada rebozo još uvijek sve to osim ono što doista jest: meksički šal koja ima svoje tradicionalno i duhovno značenje u narodu kojem pripada, tkan ručno ili na malom kućnom tkalačkom stanu s uzorcima specifičnima svakom selu.

 Mezoameričke kulture uz pomoć reboza rađaju, u njemu ukapaju svoje mrtve, njega predaju novoj generaciji… U njega se umotaju kad im je hladno, kada se žele zaštiti od sunca i znatiželjnih pogleda ili jednostavno pokazati odakle dolaze i kamo idu. U njemu nose namirnice za ručak, oružje, u njemu nose i svoje bebe i djecu. Kako si itko može uzeti za pravo da proglašava rebozo, selendang, khangu ili koju drugu maramu i nosiljku “egzotičnim”? Kako si itko može uzeti za pravo da je “izmislio nošenje” ili “otkrio” nosiljku/ vez/ uzorak/ način tkanja kada je to već “otkriveno” stoljećima nekome drugome? Tko si uopće smije dozvoliti da ičiju kulturu svede na karikaturu i ukras? To već prelazi čak i granice prisvajanja i iskorištavanja, i prelazi u vrijeđanje i izrugivanje.

Što je kulturalna apropriacija (prisvajanje)?

“Uzimanje intelektualnog vlasništva, tradicionalnih vještina, kulturoloških značajki ili predmeta iz tuđe kulture bez dopuštenja.”  (Who Owns Culture? Appropriation and Authenticity in American Law ; Susan Scadifi) 

To je ukratko “posuđivanje” iz kultura koje nam nisu bliske i posuđeno učiniti prihvatljivim i prikladnim kad to ono najvjerojatnije nije. Kulturalno aproprirati nešto znači prisvojiti to i ponašati se kao da je to kulturalno prikladno i prihvatljivo, bez odavanja poštovanja kulturi iz koje je to nešto “posuđeno”.

“Kad bijele žene prisvajaju zasluge za otkrivanje naših tradicija to obeščašćuje našu povijest i naše kulture dok istovremeno te tradicije lišavaju potpore za one kojima je to vrijedan način pristupanja moći naših predaka”. (Aaminah Shakur, http://the-toast.net/)

Dakle problem nije u učenju iz drugih kultura nego uzimanje zasluga i ograničenje pristupa učenju iz drugih kultura.

Maori su doskočili apropriranju svoje kulture tako što su zaposlili lokalne umjetnike da rade umjetničke radove inspirirane njihovom tradicionalnom umjetnosti koja se zatim može dalje prodavati za profit. Njihovi majstori tetovaže također izrađuju dizajne za turiste koji ne štete njihovoj tradiciji i duhovnosti. Na taj način lokalno stanovništvo uspije nešto i zaraditi a maorska kultura i tradicionalna likovna umjetnost time nisu obezvrijeđeni.

Možete li zamisliti da se šestinski kišobrani proizvode u Kini i da ih prodaju u SAD-u, ili da pašku čipku proizvode Poljaci a prodaju Šveđani, da šibenske botune rade turski zlatari za vlastiti profit? Ne možete? Eh, pa kravatu već nosi cijeli svijet a većina niti ne zna da su kravatu od Hrvata posudili Francuzi…

Primjer još jedne kulturalne apropriacije koji upravo diže prašinu je talijanska tkana marama Mamas proizvođača Amrita Fascia Portabebé, marama  s motivom Afrikanki koje nose. Uz samo prisvajanje ovdje je prisutan i neizrečeni rasizam. Neizrečeni rasizam ne leži u samom prikazu druge kulture, u dizajnu, nego u činjenici tko proizvodi takvu maramu i za koga. Marama nije proizvedena u Africi, nisu ju proizvele Afrikanke, i ne prodaje se izravno na afričkom tržištu. Proizvođač dolazi iz zemlje koja je prema apropriranoj kulturi imala kolonijalističke i robovlasničke odnose u svojoj povijesti. To je iskorištavanje.

Takvih primjera ima i među drugim proizvođačima (Oscha, Natibaby…) no uglavnom prolaze neopaženo ili su uspjeli prije većeg skandala smiriti razočarane kupce npr. odricanjem dijela profita u korist oštećenih.

Ne bi li bilo lijepo da i Hmonzi imaju financijsku korist od svakog prodanog mei taija?

Zapadnjačka postkolonijalna kršćanska kapitalistička kultura je dominantna i radi toga ne može biti objektom kulturne apropriacije. Primjer: bi li Vam bilo neobično vidjeti osobu bilo koje rase jer ima križ oko vrata ili bi bilo neobično jer nosi kipu na glavi?

#‎takebacktherebozo

Trenutno traje akcija po društvenim mrežama ‪#‎takebacktherebozo‬ kojoj je cilj informirati zajednicu da je rebozo naziv za meksički šal koji se koristi od rođenja do smrti: kao nosiljka, kao šal, pomagalo u porodima, u kojemu pokapaju svoje najmilije. Pripadnici meksičke zajednice osjećaju se uvrijeđenima i poniženima što se previše toga zove rebozo jer to umanjuje vrijednost njihovog nasljeđa i tradicije, i prije svega duhovnu vrijednost koju nosi rebozo. 

Najbolji način da odamo poštovanje mezoameričkim kulturama jest da razlikujemo pravi rebozo od svih izvedenica koje su nastale prema Didymosovom rebozu, npr. koristeći naziv tradicionalni vez za vez koji su na sličan način vezivali diljem svijeta.

• Rebozo se veže u tradicionalni vez a ne u “rebozo”.
• Sličan šal meksičkom rebozu je i guatemalanski parraje i on se  također ne veže u rebozo nego u tradicionalni vez.
• Kanga se oduvijek veže u torakalni vez (trupni, torzični) a ne u “kanga vez”. Uz afričku kangu je uvijek bila vezana ispravna terminologija. Ovu analogiju trebamo primijeniti i na rebozo. 

Više o afričkim platnima možete saznati ovdje.

Znate li da onbuhimo zapravo uopće nije u originalu oblikovana nosiljka?  To čudo s naramenicama i panelom je zapadnjačka interpretacija nekoliko vezova u japanskoj dugoj uskoj gazenoj marami (heko obi; može biti i svilena i lanena, ovisno o nošnji). “Onbu-himo” zapravo ne znači ništa drugo nego “visoko nositi” na leđima.

Tradicionalno nošenje u Europi?

Po cijeloj Europi možemo naći tragove opisa u književnosti, likovnoj umjetnosti, obiteljskim albumima, osobnom nasljeđu i usmjenoj predaji o tome kako su nosili naši stari. Tu je bilo svačega: povijanja bebe za ploče i tvrde nosiljke u stilu sjevernoameričkih Navajo Indijanaca, vezivanja u marame i šalove, jednostavnih strukturiranih nosiljki, kaputa i ogrtača u kojima se moglo nositi bebe. Neki oblici nošenja su vrlo nepraktični pa su tijekom vremena iščezli pored praktičnijih rješenja, a neki su izuzetno jednostavni i intuitivni pa su se održali do danas.

Viktorijansko doba udara posljednji čavao u lijes europskom tradicionalnom nošenju, a zatim i azijskom tradicionalnom nošenju. Snažna brzorastuća industrijalizacija uzdigla se iz revolucionarnih tehnoloških inovacija i za posljedicu imala velike društvene promjene od kojih je najznačajnije raslojavanje društva na siromašni i bogati sloj. Sve što je imalo veze sa siromaštvom vrlo se lako odbacivalo, a među znacima siromaštva našlo se i nošenje.

Bogati ljudi koristili su kolica i kolijevke ili su njihove bebe nosile plaćene dojilje. Jedan od primjera demonstracije moći industrijalizacije i tehnološkog napretka su i dječja kolica na parni pogon koja je za svoju ženu izumio čuveni Charles Parsons (kolica su eksplodirala jer je za izgradnju cilindra iskoristio metalnu kutiju za kekse). U to vrijeme je stopa smrtnosti bila izuzetno visoka jer je odjednom puno ljudi počelo živjeti na malom prostoru. Higijenski uvjeti bili su loši, štakori su ulazili ljudima u životni prostor, a zbog uštede nije bilo ni dostupne čiste vode ni provedene kanalizacije u novim blokovima za radnike. Počele su se širiti zaraze, nije bilo dovoljno hrane i nisu bila regulirana radnička prava. U rudnicima često rade i djeca jer se tako ne troši vrijeme i resurse na kopanje visokih okna i tunela, a i trošili su puno manje hrane od odraslih i nisu tražili odmor. Kako je bebe i djecu trebalo čim prije “osamostaliti” da majke rano krenu raditi i brzo se dođe do traženog broja radnika, mladi su roditelji prisiljeni ostavljati svoje bebe same kod kuće dok oni ne završe svoje smjene… Na njih često nije imao tko paziti jer u to doba već dolazi do reduciranja obitelji iz velike proširene na nuklearnu od tek nekoliko članova. Roditelji su također zazirali od toga da se tijekom bebine prve godine uopće za nju emocionalno vežu jer je smrtnost beba bila izuzetno velika. Oni čija su djeca preživjela do 8.-12. godine i time postali radno sposobni bili su izuzetno sretni jer su imali jedna usta manje za hraniti. Dječji plač je postao normalan. Ljuti na neodrživi sustav koji ih je doslovno ubijao roditelji su se iskaljivali na vlastitoj djeci proglašavajući ih zločestima i pokvarenima, a zloća i neposluh su nešto što batinama i strogoćom treba istjerati iz djeteta. Nametali su stroge “disciplinske” mjere čak i sasvim malim bebama. Još uvijek mnogi hrane bebe po rasporedu usprkos tome što je beba poplavila od plača, govore da su djeca razmažena ako ih se mazi i nosi, i niti najnovija istraživanja o štetnosti i opasnosti takvih praksi neće ih pokolebati…  Uz teoriju da bebu treba lišiti pažnje, prisnosti i fizičkog kontakta kako ne bi bila razmažena, i drugu teoriju  ondašnjih  kolonijalnih bijelih liječnika da će nošenje bebi uništiti kralježnicu jer kralježnicu treba “ravnati” (budući da je maternica “neprirodno okruženje za ljudski plod”…⸮) istodobno prestaju tisućljetne prakse nošenja beba u mnogim dijelovima svijeta.

Mnoge od tih praksi sačuvane su u modernim europskim inačicama tradicionalnih vezova kao što je npr. tajvanski vez (Taiwanese carry). Beba je nošena na leđima a dugački komad tkanine uvijao se sprijeda i omotavao oko bebe i nositelja dok cijela duljina tkanine nije iskorištena.

Nošenje se u Walesu uspjelo sačuvati usprkos viktorijanskom imperijalizmu Ujedinjenog Kraljevstva koji je intenzivno brisao identitet otočkog stanovništva. Očuvali su se najviše radi jezične barijere i jer su skladna i povezana zajednica: Velšanke i danas nose bebe u šalovima za dojenje (siol fagu). Njima je prvenstvena namjena diskretno dojenje dok se na samo nošenje ne gleda kao na neku posebnu vještinu koju je vrijedno spominjati jer je ono još uvijek duboko ukorijenjeno u njihovoj kulturi i svakodnevnom životu.

Siol fagu je kvadrat od 1.8-2.0 m2 istkanog vunenog flanela s resicama na sve 4 strane kojeg se koristilo i kao pokrivač. Zahvaljujući postojećoj tradiciji Velšanke i danas imaju zavidno visoke stope dojenja u usporedbi s ostatkom UK.

U Njemačkoj i Austriji koristili su se ogrtači u kojima se moglo nositi i bebe. Hockmantel i Kindertragemantel  su radi nepraktičnosti i prodirućih noviteta sa sjevera izgurani kraj praktičnijih slavenskih načina nošenja i korištenja kolica koja su bila simbol industrijske revolucije, bogatstva i pobjede novog nad starim. Svemu je kumovala i njemačka pulmologinja Johanna Haarer koja je 1934. objavila nacističku Bibliju o odgoju “Die deutsche Mutter und ihr erstes Kind”, s preciznim uputama za odgoj neempatičnog djeteta koje je kao takvo pogodno topovsko meso za režimske ciljeve.

U Švedskoj se koristio boeg. To je bila jednostavno strukturirana nosiljka nalik torbi.

Neki dan sam prvi puta išla u šetnju s Nelom na leđima u marami. Kod mene malo ortodoksno šokačko selo, prolazim ja, sjede tri snaše i glume google… Čekam ja sad paljbu sprdanjem jer ja sam jedina koja baš u marami sa bebom po selu hoda kad gle čuda -“ijaaaaj, kako ste lipe… tako sam i ja moje u torbu pa u njivu, k’o ‘ne afrikanke. To je bio spas… al’ ni bilo ‘vako lipih šarenih.”
Ostala ja bez teksta, ugodno iznenađena…

   Kad danas, Nela i ja u Madalu pravac trgovina Boso. Sjede snaše, pozdravljaju, kad dođoh do jedne kuće, sjede muž i žena, prije deset godina slavili zlatni pir. Kaže muž “pa gleđem ja šta to viri iza tebe, kad dite. Jaoj Julo, pa ‘vako si i ti naše nosila. Ne može uteć’, a ne dere se… 

Višnja Ivanšić

Među Slavenima se najčešće nosilo u šalu, marami, tkanim stolnjacima, pregačama, torbama, lanenim tkaninama– u čemu god što je bilo dovoljno čvrsto i dugo za vezivanje. To su sve bili vrlo kvalitetni i dugotrajni materijali koji nisu bili tretirani kemikalijama i bili su proizvedeni lokalno s lokalnim sirovinama. Današnji masovno proizvedeni tekstil tomu ne može parirati – za slučaj da nekome padne na pamet bebu vezati u stolnjak upućujem i na tekst o izradi marama za nošenje u kućnoj radinosti: ovdje). Majkama su trebale slobodne ruke za radove u domaćinstvu a i beba im je morala biti blizu radi dojenja i topline (zimi se grijala samo jedna prostorija: ona u kojoj se kuhalo). Nosilo se i u rancima, zavežljajima, naprtnjačama, brentama za grožđe, pletenim košarama…

Bebe se najčešće vezalo tradicionalnim vezom (nekada zvanim rebozo) kojeg se u sličnom obliku koristilo u cijelom svijetu radi jednostavnosti i praktičnosti: bebu se nosilo na leđima preko jednog ramena, a kada je ogladnila vez se povukao prema naprijed radi dojenja. Usprkos današnjim niskim stopama dojenja nekada je dojenje bilo norma i uvjet preživljavanja bebe u prve dvije kritične godine života. Ukoliko majka nije mogla dojiti bebu je dojila teta, baka ili susjeda a u iznimno rijetkim slučajevima bebu se hranilo mlijekom drugih sisavaca. Proširena obitelj je također bila norma pa je majka uvijek mogla računati na pomoć ukućana.

Je li europeizacija tradicionalnog nošenja učinila nošenje skupim i nedostupnim?

Pored postojeće tradicije europskog i slavenskog nošenja beba zanimljivo je da ne postoje škole i tečajevi tradicionalnog europskog, tradicionalnog nordičkog ili slavenskog nošenja beba? Mora li nošenje zaista biti “egzotično” i našoj kulturi “strano” da bi bilo zanimljivo zapadnjačkim roditeljima? Zašto nam nisu zanimljivi vlastiti korijeni i vlastite tradicije? Moramo li prisvajati tuđe kulture  bez odavanja nužnog poštovanja pritom zanemarujući vlastitu kulturu i tradiciju?

Dok ova pitanja ostaju otvorena u nadi da će se nešto promijeniti u zapadnoj (ne)svijesti mnogi se pitaju zašto su nosiljke i nošenje Zapadu toliko skupi.

Zapadni svijet je morao nosiljke i nošenje, kao i sve drugo, regulirati kroz standardizaciju i uvođenje tečajeva, škola, metoda ispitivanja i certificiranja. To sve košta ako želimo nositi bebe na siguran način i u sigurnim materijalima i nosiljkama. S druge strane bilo tko može improvizirati nosiljku u kućnoj radinosti no to radi u potpunosti na vlastitu odgovornost. I na kupovnim nosiljkama uvijek stoji upozorenje: Koristite na vlastitu odgovornost. Molimo koristite zdravi razum. 

Ne mogu se složiti s time da je rabljeni sling od 100 kn preko oglasnika skup. To je navodno iznos kojega prosječni Hrvat popije u obliku piva u samo 3 dana. Rabljene nosiljke s kopčama (tzv. klokanice) i tkane marame za nošenje mogu se naći već za 300 kn po oglasnicima. Radionice na temu nošenja su većinom besplatne i otvorene za sve koji žele doći baš zato da nošenje ponovno bude dostupno svima.  Postoje lokalne grupe za potporu organizirane oko nošenja beba i druženja roditelja, kako diljem svijeta tako i kod nas.

Čarobna prašina

Usprkos negiranjima vlastite tradicije i kulture ipak imamo potrebu za pričama i običajima pa stvaramo nove. Uz nošenje u tkanim maramama vezuje se urbani mit o postojanju čarobne prašine (sleepy dust) u dobrim tkanim maramama. Kad beba brzo i lako zaspi svezana u tkanu maramu za tu maramu kažemo da ima jaku čarobnu prašinu i radi toga ju češće koristimo. U oglasima po društvenim mrežama prodaju se razrađene rabljene tkane marame s više ili manje čarobne prašine, a čarobnu prašinu, vjerovali ili ne, možete čak i kupiti od jednog američkog proizvođača tkanih marama. 🙂

 Nošenje ponovno donosi dobrobiti i roditeljima i bebama bez obzira na moderne čarolije i mitove. Moderno nošenje možemo shvatiti kao priliku da ponovno upoznamo sebe, i povežemo se ne samo sa svojim bebama nego i vlastitom kulturom. 

*Intenzivno razmišljam o rebozu otkako čitam izjave Latino populacije da šalovi njima ne igraju nikakvu religijsku ulogu i da je ona nestala s pokrštavanjem. Oni vele da je to oživljavanje prakse koja je nestala prije najmanje 500 g. Također govore “šal” a riječ” rebozo” koriste kad je taj šal pričvršćen kopčom (iglom, brošem) ili vezan na specifičan način, po čemu bi se moglo zaključiti da je “rebozo” način nošenja šala a ne zapravo šal, ili eventualno može biti šal koji se može nositi na “rebozo način”.