Etičnost i “etičnost” kao oružje u poslovanju tvrtki koje proizvode tkane marame

Kod tvrtki koje proizvode tkane marame etičnost u poslovanju naglašenija je nego kod proizvodnje i distribucije drugih vrsti nosiljki. Znam da je to još nekima osim mene upalo u oko i da vas taj koncept svrbi jer se u pravilu pojavljuje samo na izvaneuropskom tlu. Samo po sebi nameće se pitanje zašto i zašto baš sada?

Umjesto da domoljubni slogan “kupujte lokalno i podržite svoju ekonomiju” bude dovoljno jako oružje za osvajanje domaćih kupaca američke i australske tvrtke pribjegavaju i “brand shamingu” konkurentskih europskih tvrtki. Dok se primjerice apsolutno slažem da Didymos za kratke marame ne bi trebao, a i više ni ne koristi, termin “rebozo” nikako se ne mogu složiti da njihov žakardni “Indio” dizajn i tkanje ponižavaju narod Zapoteka u Meksiku jer ih samim terminom “Indio” i tkanjem koje je inspirirano njihovim tekovinama “svode na tamo neke Indiose (Indijance)” što je za njih navodno pogrdna riječ dok “indigenous-looking peoples” nije, mada ih to opisno imenovanje svodi na njihov izgled i još ih više čini marginaliziranima i nevidljivima. O tome da nema svaka kulturna apropriacija jednak negativni učinak ne razgovara se jer bi to uništilo jedan od tri bitna argumenta za brand shaming* Didymosa i drugih konkurenata na društvenim mrežama. Naravno samo domicilno stanovništvo nije se o tome oglasilo nego su im glas oduzele američke demonstratorice nošenja (eng. babywearing educator) i brand ambasadorice kojima je zadatak s tržišta izgurati stranu konkurenciju u ime šupljih ideala pod krinkom rasizma, klasizma, i kulturne apropriacije dok istovremeno njihova tvrtka zadržava imidž društveno odgovornog poslovanja s naglaskom na etično poslovanje. (Više o kulturnoj apropriaciji, tradicionalnom nošenju i akciji #TakeBackTheRebozo možete pročitati ovdje.) Didymos je izuzetno jak na američkom tržištu jer tka marame od njemačkog domaćeg organskog pamuka, a to je ono što američkim tvrtkama smeta: SAD kao najveći svjetski proizvođač pamuka ne proizvodi, niti je uopće u mogućnosti više, proizvesti organski pamuk. Jedna američka tvrtka Bijou Wear koristi ljudskom rukom stvorene umjetne i reciklirane materijale i time se “iskuplja” za ekološku neetičnost. Koriste “eko vlakna” poput Eco2cotton® recikliranog ne-organskog pamuka svojstven baš Bijouu, TENCEL®i vlakna od recikliranih PET boca tj. REPREVE®. Zanimljivo je i to da nijedan američki brand ne stoji iza marama koje se tkaju pod fair trade uvjetima u Latinskoj i Južno Americi a njemački (npr. Girasol i Madalo) i meksički (npr. Indajani) stoje. Ne bih ulazila u to je li to što se to događa u njihovom babywearingu zapravo samo odraz njihove unutarnje i vanjske politike.

Drugi argument etičkog ratovanja i rogoborenja terminologijom jest sama cijena tkanih marama. Ukoliko su određeni brandovi većini američke bjelačke povlaštene populacije manje dostupni onda nisu “etički”. Uglavnom se također radi o brandovima koji su s europskog tla, a skuplji su jer koriste rijetka skupocjena vlakna koja su SAD-u manje dostupna poput Artipoppea.  Nije mi jasno odakle pop ekofeministkinjama ideja da luksuzna roba treba biti dostupna i siromašnima. Tu ideju doslovno možemo izjednačiti s legendarnim citatom koji se s današnjom (krivom**) interpretacijom pripisuje francuskoj kraljici Mariji Antoaneti: “ako nemaju kruha neka jedu kolače”. Zanimljivo jest i to da su prosječne američke Bijou Wear ili Ankalijine tkane marame iz Australije 30% skuplje u odnosu na Didymosove i 50% skuplje u odnosu na Hoppedizove tkane marame. Protiv profitiranja tvrtki nitko od nas kupaca nema ništa ako je odrađeno na korektan i stvarno fer način, no ovo vrijeđanje inteligencije trajno će ostati antipatično.

Treći argument jest sam način poslovanja. Putem blogova i Facebook grupa  ne šire se samo puke informacije nego i šuplje ideologije, a sama konstrukcija zajedništva i zajednice određene ideje čini vrlo plodnima. Tako se one šire i rastu, zajedno sa željom za pripadanjem kolektivu, sa željom za prepoznavanjem. Marketinški stručnjaci to itekako znaju pa “educiraju” putem blogova svojih tvrtki potencijalne kupce dajući svom proizvodu dodatnu vrijednost. Na ovaj način stvaraju i vlastite zajednice, sljedbenike, koristeći veliki marketinški potencijal Fb fan grupa, Instagrama, Twittera…   Jedan od vrlo pokvarenih načina prodaje i komunikacije s kupcima je “izvlačenje za pravo na kupnju”. Izvlačenje se pompozno najavljuje, prati, o tome se komunicira s kupcima, otvara se dijalog što tvrtku čini simpatičnom jer proizvod koji je namjerno proizveden u vrlo ograničenoj seriji čini naoko dostupnim krajnjem kupcu radi same kockarske naravi izvlačenja i jednostavne činjenice da postoji jednaka mogućnost da baš njega/ nju kao i nekog drugog izaberu da kupi njihovu maramu. Izvlačenja naravno izazivaju “ovisnost”, pobuđuju kolekcionarstvo kod pojedinaca i pobuđuju potrebu za skupljanjem i opetovanom kupnjom nečega što im vjerojatno ne treba. Iz ovoga izuzimam prave namjerne hobiste sakupljače. Neki će naravno uspjeti kupiti, drugi pak neće ali svi će zajedno pričati o tome, držati pozornost na određenom brandu, nesvjesno ga promovirati i dizati sve više na pijedestalu.

Bi li Vam Artipoppe  ipak bio toliko zanimljiv usprkos rijetkim vlaknima i lijepim dizajnima da objavi koliko je primjeraka određene marame napravio i stavi ih u slobodnu prodaju s navedenom cijelom zalihom uz najavu točnog vremena puštanja u prodaju?

Samim kolekcionarstvom poručuje se cijelom kolektivu da jedna ili dvije nosiljke, marame, nisu dovoljne i da više vrijedi onaj tko ih posjeduje više jer on/ona dobiva više pozornosti u određenoj grupi s kojom se identificira i kojoj “pripada”. Ovime se također siromašnijima poručuje da je nošenje skupo i nedostupno, a čak im se sugerira da su lošiji roditelji ako posjeduju samo jednu maramu jer treba se kupiti i “legacy wrap” (maramu za naslijeđe i predaju djeci i unucima), maramu koja ima “sleepy dust”, posebnu mističnu čarobnu prašinu od koje beba bolje spava, maramu koja bi se bebi posebno svidjela, ona koja je bolja za ljeto, zimu, svadbu, krštenje, bojom bolje pristaje uz ten…

U jednoj Fb grupi trenutno se raspravlja o tome što s Didymosovim Indio tkanim maramama koje već trenutno imaju u svojim zalihama (op.a. kalk s eng.: woven wrap stash)? Promoviraju li zli brand poput Didymosa zadržavajući te marame, ili pak mogu poslužiti kao “uvodne marame” za ljude koji tek počinju nositi bebe? Većina se izjasnila kako nema novaca pa će ipak prodati te marame da si mogu prouštiti one “etički prihvatljivije”, ali i da bi ih svakako spalili da imaju novaca (onda, naravno, ne bi razmišljali kao siromasi i o siromasima pa im doniranje ni ne pada na pamet). Srećom second hand prodaja ipak cjelokupno tržište drži u ravnoteži jer cijene drži stabilnima kao i kotiranje brandova, bez obzira na pojedine marketinške strategije. Upravo second hand tržište čini skuplje marame dobrim ulaganjem za prave sakupljače hobiste.

Zašto su ove pseudoetičke parole uzele maha na američkom tlu?

Ono što američkim tvrtkama u ratovanju na babywearing tržištu uspješno polazi za rukom jest širenje pseudoetičkih parola i definicija, sve u svrhu profita. Naravno ne libe se niti “posuditi” termine i ideje iz ekofeminizma i neomarksizma koji su sve popularniji u SAD-u, čime ih komercijaliziraju, obezvrijeđuju i svode na puke trendove pop kulture, a istovremeno kulturalno koloniziraju upravo one identitete koje navodno brane budući da svoje viđenje etike i etičnosti preslikavaju na njih a i isto nameću drugima pridavajući još i dogmatsku dimenziju svojim definicijama i terminima: “ne slažete se s nama? Onda ste vi upravo ono protiv čega se borimo pa ćemo vas isključiti iz svoje Fb grupe istog trena, bez rasprave”.**** Ono što američku naciju čini plodnim tlom za ovakve parole koje udaraju na emociju i identitet jest sama povijest nastanka njihove nacije koja je izvor kolektivne krivnje, grizodušja i velike potrebe za iskupljenjem grijeha svojih prethodnika.

(Više o inkluzivnom jeziku nošenja i inkluziji možete pročitati ovdje.)

Rasprava o terminu “Indio” krenula je iz Fb grupe CCBW*** Reviews i neki misle da je tim optužbama začetnica grupe htjela skrenuti pozornost na grupu kako bi promovirala sebe kao jedinu (samoprozvanu) savjetnicu za kulturu u babywearingu, te organizaciju i agenciju koje  je osnovala. (Dakle pas ipak ne laje radi sela nego radi sebe…) Članice te grupe uče Latinoamerikance da je naziv “Indio” za njih uvredljiv i traže i povlačenje dizajna (dapače jedan grad u Kaliforniji zove se Indio a nitko nije tražio promjenu imena…) Ono što je najnevjerojatnije jest kako je lako zaboraviti ono što je bitno- a to je da SVI imaju pravo nositi svoje bebe. Događa se zasićenje na tržištu i pokušava se nametnuti kontrola. To je pitanje moći. Postavljaju se kriva pitanja. Nije bitno “mogu li u tom ili tom nositi bebu” nego “nosim li zdravo i kako to mogu popraviti”. Ovo je oduzimanje prava na mišljenje, i još jedan od načina oduzimanja roditeljske moći.

Didymos trenutno traži drugi naziv za svoj dizajn inspiriran prvim šalom, maramom za nošenje, koju je Erika Hofmann, začetnica Didymosa,  donijela iz Južne Amerike. Osporavaju optužbe da je 45 godina stari dizajn “ukraden”:

DIDYMOS – Das Babytragetuch

U vezi ove teme slobodno se uključite se raspravu u lokalnoj Fb grupi Nošenje beba Zagreb.

*social media brand shaming – nova i zanimljiva strategija za uklanjanje konkurencije s tržišta. Same tvrtke izbjegavaju potencijalne tužbe budući da se njihovi simpatizeri umjesto njih “bore” na društvenim mrežama s postovima i komentarima kojima je cilj zbuniti i dezinformirati tržište. Većinom sami simpatizeri i simpatizerke nisu svjesni da su izmanipulirani mada je sasvim jasno da koriste nelogične argumente koji udaraju na emotivnost, društvenu osjetljivost i neinformiranost prvenstveno mladih mama. Također je izuzetno loše što se feministički pokret ovime svodi na još jedan puki trend pop kulture.

** Kad je u tadašnjoj Francuskoj nestalo kruha, kolači su se morali prodavati po cijeni kruha. Kraljica Marija Antoaneta zapravo je u točnom povijesnom kontekstu dala sasvim smislenu i nimalo bahatu i ignorantnu izjavu, no mi danas u njen povijesni lik i djelo očito upisujemo upravo ono što prepoznajemo kod sebe. 

***CounterCulture BabyWearing

****Problem je u tome što engleski jezik podrazumijeva da su i Indijac i Indijanac samo “Indian” (ili na španjolskom “Indio”), samo što je za “urođenike” uvredljivo, a za Indijce nije usprkos tome što španjolski govornici “Indio” koriste kad se međusobno vrijeđaju: žele naglasiti da je netko bezobrazan, neobrazovan, sirov, prljav i sl. (Vrijeđamo li npr. mi svoje seljake kad nekome prilijepimo etiketu “seljačina”..?)

Pokušala sam skrenuti pozornost na činjenicu da “Esadejci” smatraju da je u redu sve narode obaju Amerika zvati “urođenicima” dok to nama u Europi jednostavno nema smisla jer mi svoje “urođenike” zovemo imenom: Sami (Laponci), Kavkazi, Bretoni, Baski, Neneci, Samojedi, Komi… Da ih sve zovu njihovim pravim imenima a ne svode na bezličnu masu bez identiteta s Indio/Indian/indigenous ne bi imali toliko problema, niti bi sada trebali mozgati kako da zovu Indijce, budući da je termin “Indian” uvredljiv za “urođenike” i očito samo za njih rezerviran. Većina smatra politički korektnim Indijce zvati “Hindu” što je sasvim pogrešno jer jer hinduizam religija i ne izražava pripadnost naciji, a istovremeno svodi sve Indijce na hinduse. U samom korijenu njihovog odnosa prema bliskim im narodima leži rasizam i počinje s negiranjem njihovih identiteta svođenjem na “mi “i “oni, tamo neki koji svi izgledaju isto”. 

Dakle ono što je  na koncu svega ipak točno mada se većini ne sviđa jest:

People from India are Indians, Indigenous Americans are Native American, First Nations, or called by tribal affiliation.

Mnogi istinu vide i u sljedećem: 

“The version of millennial social justice advocacy that I have spoken about — one that uses Identity Politics to balkanize groups of people, engenders hatred between groups, willingly lies to push agendas, manipulates language to provide immunity from criticism, and that publicly shames anyone who remotely speaks some sort of dissent from the overarching narrative of the orthodoxy — is not admirable. It is deplorable. It appeals to the basest of human instincts: fear and hatred. It is not an enlightened or educated position to take. History will not look kindly on this Orwellian, authoritarian pervision of social justice that has taken social media and millennials by storm over the past few years.
Those who need to hear this message will probably respond that I am 1. too privileged to understand 2. tone-policing the oppressed (and that I shouldn’t tell the oppressed how to treat their oppressors) and 3. really just a closet racist/sexist in a liberal’s clothing. I expect these responses — partially because I am so used to having seen this script play out over the last four years at NYU.” (Aristo Orginos)