Inkluzivni jezik nošenja

U inkluzivnom društvu poštuju se drugačije potrebe i različitosti.
U inkluzivnom društvu poštuju se drugačije potrebe i različitosti.

Što je inkluzija?

Inkluzija (uključivost) je osvještavanje o tome da postoje drugi s drugačijim potrebama i teškoćama, te proces uključivanja u što aktivnije i ravnopravnije uloge u društvu.

Kakve veze inkluzija ima s nošenjem?

Nismo svi istih dimenzija, iste građe, iste fizičke spremnosti, iste dobi, istih sklonosti, istih karakternih osobina, ne nosimo svi isto kulturno nasljeđe, nismo svi jednako zdravi, nemamo svi ni bebe i djecu koja se uklapaju u sve tablice, grafove, niti njihova pojava ne treba udovoljiti svačijim očekivanjima.

? Ima li uopće smisla promovirati nošenje beba kao vještinu dostupnu svima ako nošenje samo po sebi nije uključujuće?

Inkluzija i nošenje: pokušaj, pogreška i popravni ispit.

Osnovna veličina tkane marame je ona koja je potrebna za vezanje klasičnog prednjeg horizontalno križnog veza (FWCC) vezanog na leđima. Često na radionicama i u postovima navodim svoju osnovnu veličinu tkane marame koju koristim i pritom navodim točan broj: veličina 6. Do sada nisam nažalost previše razmišljala o tome koriste li drugi možda neku drugu veličinu za svoju osnovnu budući da za demonstriranje koristim ovu najčešću.

Najispravnije bi bilo da se izražavam na sljedeći način: definiram što je to osnovna veličina tkane marame i zatim krenem objašnjavati npr. kratke vezove pomoću osnovne veličine ne svodeći ju na točnu brojevnu vrijednost. Tako za kratki vez RRR (Rear Reinforced Ruck, tj. “gusarski vez”) nije potrebna veličina 2 ili 3 nego osnovna veličina minus 3 ili 4. Za nekoga čija je osnovna veličina 8 potrebna veličina kratke marame za vezanje RRR veza bit će tako veličina 4, a za sitniju osobu čija je osnovna veličina 5 bit će 1 ili 2.

Za vez DH Saltwater potrebna vel. je: osnovna+1. Itd…

Ovo nije potrebno samo radi dizanja nečijeg samopoštovanja i usvajanja pozitivnog promišljanja o vlastitom tijelu nego i iz praktičnih razloga: često dulja i preciznija uputa znači manje poteškoća u savladavanju novog veza. 

Može li egocentrična “selfie” kultura biti uključujuća?

Na fotografijama se često prikazujemo onako kako želimo da nas drugi vide. Žena iz Zapadnog svijeta počet će nositi svoju bebu iz potrebe i razvijati vještinu nošenja bez puno improvizacija. Kupit će gotovu nosiljku i preko youtubea, društvenih mreža, radionica i savjetovanja savladavat će novu vještinu. Svoje svakodnevno nošenje fotografirat će i dijeliti to na društvenim mrežama radi odobravanja obitelji i prijatelja, promicanja nošenja i odabranog stila roditeljstva, malo radi uspomene i puno radi povezivanja sa zajednicom ljudi s kojima dijeli zajedničke interese (bit će Vam jasno koliko pravih prijatelja imate kada postanete roditelj i počnete lutati bespućima inferneta u potrazi za svojim plemenom). “Bwelfie” (babywearing selfie) je fotografija namijenjena dijeljenju na društvenim mrežama koja hvata tehniku nošenja, povezivanje i ljubav, bez tijela u fokusu. Tu su frizura, odjeća, šminka, uređena pozadina i sl. nebitni. Savršeni “bwelfie” jest fotografija nošenja bebe ili djeteta s vidljivim i jasnim uzajamnim zadovoljstvom. Ne postoji savršeno tijelo, niti savršeni izgled. Bwelfie često prati i tekstualni opis sadržaja i izgleda fotografije radi uključivanja osoba koje imaju poteškoća s vidom (primjer niže).

Mogu li osobe s posebnim potrebama nositi?

Bile te potrebe prolazne ili trajne naravno da je nošenje moguće, osim ako se tome ne usprotivi Vaš liječnik. Svi nosimo svoje bebe iz potrebe. Ako ste slomili kuk bit će Vam lakše da stavite nosiljku na sebe i krećete se sa štakama nego da sa štakama gurate kolica i nosite i njih, i bebu, i štake po stepenicama. Naravno da bi najbolje bilo da ne nosite bebu, ali još bi bolje bilo i da niste slomili kuk, ili da Vam netko barem osigura babysittera i kućnu pomoćnicu za vrijeme oporavka. Uostalom svako nošenje uvijek dolazi s upozorenjem: Nosite na vlastitu odgovornost. Koristite zdravi razum.

Opis fotografije za slijepe i slabovidne osobe. [Na crnobijeloj fotografiji žena nosi bebu u marami na leđima. U pozadini je livada. Oboje nose ručno pletene kape. Žena zamišljeno gleda prema dolje a beba joj umorno zijeva na leđima. Tkana marama ima uzorak stiliziranog paunovog oka.]
Opis fotografije za slijepe i slabovidne osobe. [Na crnobijeloj fotografiji žena nosi bebu u marami na leđima. U pozadini je livada. Oboje nose ručno pletene kape. Žena zamišljeno gleda prema dolje a beba joj umorno zijeva na leđima. Tkana marama ima uzorak stiliziranog paunovog oka.]

Može li se nositi bebe s teškoćama u razvoju i posebnim potrebama?

Itekako! Bebama s teškoćama i posebnim potrebama treba pažnje, bliskosti, povezivanja i ljubavi baš kao i svakoj bebi. Beba je beba. Bebe s teškoćama i/ili posebnim potrebama razlikuju se samo po dijagnozi. Njima nije moguće nošenje u baš svakom položaju i svakoj nosiljci, ali uz zajedničku suradnju savjetnice za nošenje, fizijatra i ortopeda može se naći najbolje rješenje za svaku bebu i svakog roditelja ili skrbnika. Nošenje ima toliko dobrobiti i prednosti da ga nitko ne bi namjerno uskratio nijednoj bebi, djetetu ili roditelju.

Nevidljive bebe

Preporuke proizvođača nosiljki često dolaze uz nužno zadovoljavanje određenih uvjeta kako bi se bebu moglo nositi u određenoj nosiljci ili položaju u nosiljci. Ti su uvjeti preslikani iz pedijatrijskih tablica i odnose se na ostvarivanje psihomotornih vještina kroz mjesece starosti i odnose se na bebe koje se uklapaju u statistički dobiveni prosjek. Proizvođači tako navode da beba treba biti stara barem 6 mjeseci kako bi mogla biti nošena na leđima u mekoj oblikovanoj nosiljci (tzv. “dobroj klokanici”). Što ovo zapravo znači roditelju koji ima bebu s Downovim sindromom ili cerebralnom paralizom? Iskreno- to ne znači baš ništa, dapače dovodi ih u zabludu da ne mogu nositi svoje bebe. Iz ovog razloga inzistiram na tome da se uvjetovanje za nošenje u određenoj nosiljci ili položaju točno definira bez navođenja starosti bebe: bitni su argumentirana minimalna psihomotorna spremnost, visina i težina. Dakle za nošenje na leđima u klokanici beba treba savladati samostalno posjedanje kako bi se mogla uspraviti ukoliko preduboko upadne u potencijalno nedovoljno stegnuti panel nosiljke. Samim time bebe s Downovim sindromom trebaju biti stare najmanje 12 mj. za nošenje na leđima a bebe s cerebralnom paralizom možda nikad neće moći biti nošene na leđima. Ne zvuči ohrabrujuće, zar ne? Ono što je najbitnije kod posjedanja jest sigurnost bebe, prevencija gušenja, pravilan položaj kralježnice i kukova, potpora glave i vrata, lako smještanje eventualnih žica i cjevčica. To se sve može postići i s manjim modifikacijama nosiljke uz stručno savjetovanje kako bi se bebi i nositelju omogućilo udobno i sigurno nošenje na obostrano zadovoljstvo. Nadam se da će nošenje čim prije biti integrirano i u svakodnevicu velikih i malih osoba s posebnim potrebama i teškoćama. Više informacija, savjeta i osobnih iskustava možete naći u FB grupi Special Needs Babywearing.

Ableizam i oduzimanje glasa

Ableizam je sustav diskriminacije usmjeren prema ljudima sa emocionalnim, mentalnim i fizičkim nedostacima. U svakodnevnom govoru imamo cijeli niz poštapalica i uvreda koji ponižavaju već i previše marginalizirane skupine.

U jednoj grupi došlo je do zabrane postova koji sadrže uvredljive, ableističke i rasističke izraze, čak i ako se oni nalaze u nazivu tvrtke i brenda. Tako su brisani postovi koji su sadržavali naziv brenda Mad Hatter (ručno tkane marame) ili riječ “crazy” (lud) jer su potencijalno uvredljive osobama sa psihičkim poteškoćama i bolestima. Mad Hatter (Ludi Klobučar) je brend koji je dobio naziv prema popularnom liku iz dječjeg romana Alisa u zemlji čudesa književnika Lewisa Carrolla. Bismo li trebali spaliti tu knjigu jer bi ona mogla nekoga uvrijediti?

Naravno nameću se pitanja gdje je granica slobodnog izražavanja a gdje granica nečije uvredljivosti i tko o tome ima pravo odlučivanja? Većina članova sa psihičkim poteškoćama i bolestima u toj grupi pobunila se protiv zabrane jer ju nisu tražili i same te riječi ne smatraju uvredljivima. Uvredljivo im je bilo to što je netko treći odlučio u njihovo ime da su navedene riječi i izrazi uvredljivi za njih i zabranio im korištenje i daljnju raspravu o tome.

Ljudi sa psihičkim teškoćama i bolestima imaju pravo biti najbolji mogući roditelji svojoj djeci.

O bolestima, posebnim potrebama i teškoćama treba govoriti javno. Stvarni se život ne može živjeti u formatu društvenih mreža gdje je administratorima najjednostavnije isključiti mogućnost komentiranja na doneseno pravilo komuniciranja unutar grupe. Mora postojati otvoreni dijalog bez preuzimanja i oduzimanja glasa upravo onima koje se navodno brani.

Svi imamo pravo nositi svoje bebe i djecu. Da smo svi prosječni, utabličeni, zamjenjivi i ni po čemu posebni onda bi i biti normalan bio kompliment. Ne budite normalni. Budite svoji i odgojite divnu, nevjerojatnu i fantastičnu djecu!

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.