Nošenje beba (i djece)

Ovaj tekst je zapravo moje osobno ispucavanje frustracija s kojekakvim listama aktivnosti i pametovanjem koje kruže po “internetima”. Sada bismo si trebali biti podrška, ujediniti se u prepoznavanju pravih problema u društvu, umjesto da stradavaju najslabiji pod krivom pretpostavkom da je karantena zbog “pedemije” savršena okolina za rad na samome sebi, budući da imamo “puno vremena” jer smo doma. “Self-care” kultura je okrenula drugi obraz i postala “mindfulness” pa se malo retorika promijenila, no obje počivaju na pretpostavci da ljudi za to imaju i vremena i novaca.

Tekst sam započela kao tekst o nošenju predškolaca, no pod mojom osobnom nervozom razgranao se u više smjerova. Nadam se da će bar netko u tim mojim naklapanjima naći nešto korisno, ili barem utješno za sebe.

Odlučila sam napisati jedan tekst o svakodnevnom životu u ne sasvim ozbiljnom tonu. U samo deset dana Zagreb je zadesila pandemija, razorni potres, snijeg u proljeće, status najzagađenijeg grada na svijetu zbog pijeska iz Turkmenistana, a gotovo tisuću ljudi dobilo je otkaz zbog gospodarske krize i recesije iz koje nismo nikada izašli. Poginulo je dijete. Političari peru ruke od vlastite neodgovornosti i nespremnosti na krizna stanja, a mi, građani, roditelji, staratelji o novom naraštaju peremo ruke da neku novu pošast, vanzemaljce ili Godzillu ne zarazimo s okrunjenim virusom koji je povezao čovječanstvo iza četiri zida. Dok naš gradonačelnik moli donacije za obnovu grada i euro skače, skaču i naši mali gegavci, kao i ostali koji se osjećaju kao mala djeca, preopterećeno, izluđeno i bez kontrole. U svim tim tremorima, tantrumima i meltdownima vrijeme je i za malo smijeha na hrvatskom jeziku, dobro zapaprenom hrengleskim izbrušenim u karanteni. Kakav nam je život takav nam je i jezik; van svakog standarda.

Continue reading “Nošenje djece (18+ mj.)”