Još dok mi je moja beba rasla u trbuhu, na sigurnom i toplom, i slušala otkucaje srca i druge manje romantične zvukove, razmišljala sam o tome kako ću se većinu dana sama snaći s malom bebom. U glavi su mi počele sijevati slike afričkih supermama koje kilometrima nose kanistere vode, svežnjeve hrane, i sto čuda uvijek s bebom na sebi. S velikom željom da postanem prava afrička mama u betonskoj džungli (jer ja to mogu, ja to hoću i ja to želim znati) krenula sam u istraživanje meni tada sasvim novog svijeta nošenja i nosiljki.
Uskoro sam naručila i prvi sling: kratku “maramu” s prstenima kroz koje se tkanina provlači i priteže uz tijelo bebe. Nakon dvadesetak odgledanih videa zaključila sam da ću to znati bez po’ muke, ali… Rodila sam svoj mali smotuljak i ostala u čudu: pa on je tako malen! I bespomoćan! I stalno plače. Zaštoooo?!! Odmah su mi proletjele pred očima sve slike svih afričkih supermama koje sam mjesecima studiozno proučavala. Zgrabila sam svoj sling i pokušala Juniora strpati u njega. Nije išlo, a nije išlo ni drugi put. Taj dan sam odustala.
Iduće jutro, oko poluslijepih 2:00, duuuuboko sam udahnula i krenula ispočetka. Tješila sam se time da se afričke mame nošenju uče odmalena, nose braću i sestre, motaju svoje lijepe tkanine i ljube šašave znatiželjne glavice koje velikim očima promatraju svijet oko sebe sa sigurne udaljenosti.
Treba vremena da ikoja vještina postane intuitivna. Nošenje djece doista jest vještina koju se uči, uvježbava i usavršava.
Kroz desetak dana iznenada je ojačala i moja motivacija za nošenjem jer se Junioru pojavio refluks, onaj u mlazovima od 2 metra. Opet sam krenula mahnito čitati o razvoju djece, evoluciji čovjeka i tzv. “četvrtom tromjesečju”, te antropološke, sociološke i filozofske poglede na razvoj beba kroz povijest čovječanstva. Stalno se nametalo praktično i jednostavno rješenje: nošenje! Ooooh bome imam iskustva s refluksom. Toliko da je moj malac doslovno živio u slingu svojih prvih 6 mjeseci. U to vrijeme mi je bio najpraktičnija nosiljka jer sam ga najmanje “mućkala” u njemu a bio je brzo suh. Također mi ni ruke nisu otpadale od tog “nacicavanja” koje je tipično za refluks jer refluksičari sisaju što iz tješenja, što da manje peče. Također je to moralo biti uvijek u u vertikalnom položaju što mi je na rukama bilo neizvedivo s toliko malom bebom. Čak sam nabavila jedan sling s udjelom sintetike samo da se brže suši nakon pranja. Tad nije bilo lanenih slingova koji se suše još brže. Samo s nošenjem mu je hrana usjela ostati u nerazvijenom želučiću, i bol, čemer i jad ga ostavili da raste u miru. Sveta gravitacija! Čim bih ga spustila u vodoravni položaj izlijevalo se iz njega kao iz šalice, dizala mu se kiselina, peklo ga je, i stalno je pomalo sisao da si pomogne i utješi se. Srećom, ili najvjerojatnije upravo radi nošenja, skoro pa nije imao grčeve. Uskoro mi je bilo i sasvim jasno zašto afrička djeca ne plaču.
Više pročitaje i o nošenju bebe s refluksom.
Nošenje beba (i djece) 