Nošenje djece (18+ mj.)

Ovaj tekst je zapravo moje osobno ispucavanje frustracija s kojekakvim listama aktivnosti i pametovanjem koje kruže po “internetima”. Sada bismo si trebali biti podrška, ujediniti se u prepoznavanju pravih problema u društvu, umjesto da stradavaju najslabiji pod krivom pretpostavkom da je karantena zbog “pedemije” savršena okolina za rad na samome sebi, budući da imamo “puno vremena” jer smo doma. “Self-care” kultura je okrenula drugi obraz i postala “mindfulness” pa se malo retorika promijenila, no obje počivaju na pretpostavci da ljudi za to imaju i vremena i novaca.

Tekst sam započela kao tekst o nošenju predškolaca, no pod mojom osobnom nervozom razgranao se u više smjerova. Nadam se da će bar netko u tim mojim naklapanjima naći nešto korisno, ili barem utješno za sebe.

Odlučila sam napisati jedan tekst o svakodnevnom životu u ne sasvim ozbiljnom tonu. U samo deset dana Zagreb je zadesila pandemija, razorni potres, snijeg u proljeće, status najzagađenijeg grada na svijetu zbog pijeska iz Turkmenistana, a gotovo tisuću ljudi dobilo je otkaz zbog gospodarske krize i recesije iz koje nismo nikada izašli. Poginulo je dijete. Političari peru ruke od vlastite neodgovornosti i nespremnosti na krizna stanja, a mi, građani, roditelji, staratelji o novom naraštaju peremo ruke da neku novu pošast, vanzemaljce ili Godzillu ne zarazimo s okrunjenim virusom koji je povezao čovječanstvo iza četiri zida. Dok naš gradonačelnik moli donacije za obnovu grada i euro skače, skaču i naši mali gegavci, kao i ostali koji se osjećaju kao mala djeca, preopterećeno, izluđeno i bez kontrole. U svim tim tremorima, tantrumima i meltdownima vrijeme je i za malo smijeha na hrvatskom jeziku, dobro zapaprenom hrengleskim izbrušenim u karanteni. Kakav nam je život takav nam je i jezik; van svakog standarda.

Na “internetima” je teško razlučiti infodemiju od stvarnosti jer su ovaj kritični trenutak mnogi prepoznali kao priliku. Nedostaju mi nedjeljne bebonoseće kave, druženja i Nosiljkoteka. Možda na ljeto neka imena iz naše grupe povežem s licima u stvarnom životu. Do tada se mogu distancirati od toksičnosti većeg dijela društvenih medija i osloniti na svoje on-line roditeljsko pleme koje ima vic za svaki problem.

Uz sve obaveze koje imam uz dvoje male djece još moram i paziti na to da gospodin muž može u miru biti u konferencijskom pozivu. Na sreću i njegovi kolege i kolegice su u poziv unijeli stvarnost rada od kuće: mijaukanje mačaka, lajanje pasa i partnera, vrištanje beba, školu na daljinu. Lakše je znati da nisi propao kao roditelj jer si dvadeset puta u tri minute opomenuo svoje mladunče, prenezrelo da shvati ozbiljnost situacije ali dovoljno svjesno sebe i okoline da doživi taj presudni decibel u glasu.

Na samom početku karantene hrčci svih generacija pripremali su se za rat. Kupovali su brašno, ulje, kvasac i toaletni papir. Nitko nije kupovao kondome. Kad se danima djeca stalno vješaju po vama, pipkaju, čupaju, grebu, navlače i nasisavaju vrišti vam se i kad vas vaš, inače podnošljivi, muž pokušava taknuti. Mislim da će nakon ove karantene baby boom napraviti isključivo prvorođene bebe. Predugi boravak s vlastitom djecom u skučena četiri zida je većini sasvim dovoljna kontracepcija.

Izmrcvarena sam, izmoždena, iscijeđena i iscrpljena. Izgorila. Trebaju mi mir, tišina, san, moj uobičajeni ritam u kojemu mi sve ono što mi se sada prelijeva preko mamećeg kroničnog umora dolazi barem u predvidljivim intervalima da stignem udahnuti punim plućima. Moje starije dijete se sa nervozom u zraku nosi tako da je umislio da je naš stan parkić, pa cijeli dan po glavi skače trudnici koja živi ispod nas, a mlađi tek izlazi iz razvojne pećine. Dakle mlađe čedovište počinje razlikovati želje od stvarnih potreba. Kao što je jasno da je visibaba vjesnik proljeća, barem dok ju ne prekrije snijeg, tako je jasno da su vrištanje, lupanje nogama, bacanje po podu, čupanje i trganje vjesnik da je s razvojem malog pračovjeka u karanteni sve u savršenom redu. Krivulja ide prema gore.

Malo gegavo čedovište treba znati da nije samo i da ima potporu. Treba ga uvažiti i kad je ono spremno objasniti što mu se dogodilo (tužan si, ljuti si, gladan, umoran, bojiš se…), i naglasiti da i odrasli vrlo često gube kontrolu nad sobom. Naravno ne trebamo skretati pažnju sa “loših osjećaja” i tako ih zapravo odgađati. Čedovištu možemo skretati pozornost s nečega radi čega bjesomučno plače i protestira no dugoročno nije dobro da ne iskusi frustraciju, ljutnju, tugu i pomirenje. To je ono s čim mi odrasli imamo problema pa to prenosimo na svoju djecu tako da ih ušutkavamo. Njima nije neugodno vrištati, no nas nikada nisu naučili pomiriti se sa samima sobom pa ljuto skačemo na čedovište jer je ono krivo i za našu nezrelost i nespremnost da prihvatimo da dijete ima pravo na vlastito osjećanje i doživljavanje svojih osjećaja. Naravno ako je u pozadini još i glad i umor imat ćemo tantrum (izvoljevanje) koji će prijeći u meltdown (mali živčani slom). Dijete ne bira ni tantrum ni meltdown, tako da su na njih primjereni odgovori samo ljubav, suosjećanje i sigurnost, a ne kazna, strah i sram. Ovo vrijedi i za mala, ali i za velika čedovišta koja su se pogubila u roditeljevanju koja diktiraju razni bestselleri obožavane p(l)itke pop-psihologije. Ne postoji “jednostavna”, niti uopće ikakva, metoda kojom ćete dijete naučiti da nema tantrume, makar to autor ponavljao na svakoj stranici.
Meltdown je obično uzrokovan umorom i gladi, i to se rješava sa zadovoljavanjem temeljnih potreba (sjetite se Maslowljeve piramide iz srednje škole!) Također nije svatko u poziciji sada u karanteni iščitavati o tom koliko je bitno održavati mirnu i dosljednu komunikaciju s djetetom, s puno obzira i razumijevanja za što je dijete u trenutnoj razvojnoj fazi sposobno, no možda uhvatite koji trenutak za dobar webinar ili spavanje dok čedovište spava.  Sada je najbitnije održati dijete i sebe živim i zdravim, s nadom da se život promijeniti na bolje kad svi izađemo iz karantene. Za početak bilo bi dobro vidjeti da su pojedinci zaradili jako puno novaca na mitu o digitalnoj demenciji i da se za knjige govorilo isto ono što se sada govori za “ekrane”. Bitan je sadržaj a ne medij, mjera a ne zabrana.
Pokojni Jesper Juul trenutno je jako popularan i neke njegove izjave imaju smisla, dok su druge napisane razvodnjeno i polusuvislo, kao da je htio napucati broj stranica i čitatelju izazovati grižnju savjesti da pročita i druge knjige stavljanjem upitnika nad roditeljsku kompetenciju. Osobno više volim Karpa nego Juula, no eto, ja nisam niti psihologinja niti pedagoginja. Harvey Karp manje komplicira, no i manje romantizira dječji razvoj i roditeljski odnos pa je i manje popularan, jasna stvar. Naravno ovo je samo mala sugestija s moje strane da prednost date Karpu, a Juula čitate onda kad za njega zaista imate vremena viška.
Dok se opterećujemo time da dijete moramo voditi i čupati iz tantruma u kojemu se našlo, i čedovištu i nama zapravo samo treba umirenje velikog i dugog zagrljaja. Tu toplinu, ritmično ljuljanje, nunanje, pjevušenje, pusice i maženje i umirujući duboki i dugotrajni pritisak na kožu može omogućiti nošenje. Nošenje je odlučnost, reakcija, ono što i dijete i roditelj očekuju. Nošenjem u nosiljci stvarate siguran i poznati prostor za sebe i dijete. 

Normalno je da dijete ima tantrume. Dok većinu meltdowna možemo predvidjeti i barem ublažiti, okidač za tantrum može biti i to što ne dozvoljavamo djetetu da ubaci baterije u mikser, gura prste u struju, istrči na cestu i krade po trgovini. Granice bole, no još više boli kad je roditelj neodlučan, nedosljedan, nepredvidljiv i najgore- nedostupan. To je ono što vodi k naučenoj bespomoćnosti koja će ih pratiti kroz život.
Nošenje je savršen alat da dokažete djetetu da ste tu za njega i da ga prihvaćate u svoj toj njegovoj glasnoći i kaosu. Također je savršen alat koji vam omogućuje da se lakše nosite sa sobom i ponovno povežete s djetetom nakon što ste pogriješili. Griješiti je sasvim ljudski, i djeca moraju vidjeti našu ljudsku stranu, kao i to da smo spremni oprostiti i sebi i njima. Ako većinu vremena radite pravu stvar, vi ste savršen roditelj!
Kad se nađete zatočeni u 4 zida s vlastitom djecom postane vam jasno da djeca ne uče iz promatranja (sarkazam). Ne znam za vas ali ja se bome ne češljam sa zahodskom četkom i ne perem noge u sudoperu.
Kad vam vaše čedovište počne divljati na leđima (jer ste ga npr. udaljili od šarenog sredstva za dezinfekciju sa jako velikim raspršivačem) bit će vam kristalno jasno zašto su nosiljke testirane na veliku nosivost. Nošenje je korisna vještina ne samo roditeljima zaista velikih gegavaca, nego svima koji vode aktivni urbani život i ne mogu više računati na djedove i bake jer je većina još uvijek zaposlena (čak i da ne rade, sada se u karanteni niti ne možete osloniti na njih). Mogućnost nošenja predškolaca odlična je ne samo roditeljima i starateljima male djece s dodatnim potrebama, nego i umornim predškolcima, senzorno preopterećenima, a sama mogućnost će dobro doći, makar za svaki slučaj, ako vaše veliko samostalno djetešce koje inače provede cijeli dan na nogama, sasvim poslušno i krotko, bez kukanja i slomova živaca, ima tu nesretnu žutu minutu, ili pokuša dirati kontaminirane površine dok čekate pregled u ostacima bolnice. Život ima tu jako čudnu pojavnost da se jednostavno dogodi, i da ga baš boli briga za vaše planove i predrasude.
Ovo sigurno nije vrijeme da ga uzaludno trošite na objašnjavanje samoživim ljudima da dijete nećete razmaziti s maženjem i nošenjem nego s popuštanjem. Nažalost takvima je prošlo vrijeme kad su trebali naučiti gdje završavaju njihove granice i počinju tuđe.
Pojedinci misle da s prohodavanjem nestaje potreba za blizinom i nošenjem. Beba više nije beba nego malo dijete, na putu da se “civilizira” u punopravnog člana društva. Naravno ti isti uznemirenom malom djetetu guraju dudu u usta i vežu ih u kolica. Dok je prizor trogodišnjaka u kolicima, s dudom i mobitelom u rukama društveno prihvatljiv prizor, na nošenje trogodišnjaka gleda se s prijezirom i čuđenjem, makar ono potiče dijete na hodanje i socijalizaciju. Dakle na upravo ono što djetetu kolica ne omogućuju, s tim prekrasnim pogledom na tuđe stražnjice. Naravno sigurnost i praktičnost prije svega, dakle kolica su nužno zlo, baš kao i autosjedalice, ljuljačke, dude…
Za one koje zanima više o tzv. sindromu sputane bebe stavljam link (eng. container baby syndrome; niz stanja  uzrokovanih s pretjeranim boravkom u napravama koje sputavaju bebu, koja utječu na bebin kognitivni razvoj, pokret, socijalne interakcije, a mogu uzrokovati čak i deformitete poput skolioze zaležane glave tj. plagiocefalije, što nije samo estetski problem, toliko čest među hrvatskim političarima…)
Ne vjerujem da ovdje većina tako razmišlja nego si maksimalno olakšavaju s baka servisima (tko ima i može- super), ili klince vide na nekoliko sati dnevno zbog nemilih životnih okolnosti i tada ih nemaju potrebu nositi. Svatko ima neke svoje razloge za ili protiv, no ne vidim u kojem trenu, niti zašto ikome pada na pamet svoje mišljenje ikome nametati, pogotovo sa sumnjom u tuđe roditeljske sposobnosti. To je bezobrazno i ne vidim čemu to.
Neki dan sam pročitala grozan komentar na jedan post. Čovjek se žalio na to što susjedovo dijete skače cijeli dan i misli da to nije normalno, a u zabludu ga dovodi i njegova djevojka, koja “radi s djecom”. Oboje nemaju djece, no jedno od njih dvoje donekle ima iskustva s institucionaliziranom djecom, bilo da je u pitanju vrtić ili škola. Nemaju vlastite djece, no nameću svoje sulude ideje o tome kako bi “deinstitucionalizacija” djeteta (eng. “unschooling”) trebala izgledati. Oni, bez djece, znaju sve o “normalnoj” djeci, svom stresu s kojim se sada u karanteni nose, s nemoći, strahom, nervozom, ograničenim kretanjem, neizvjesnosti. Van identiteta kolektiva vršnjaka od malog djeteta se očekuje da se ponaša kao minijaturna verzija odrasle osobe. Vi i ja im se možemo slatko nasmijati i poželjeti im jedno sasvim “normalno” dijete jer se dijete s dodatnim potrebama sigurno neće usrećiti s takvim roditeljima.

Neki nažalost ne mogu nositi radi vlastitog zdravlja, no većinu toga što roditelju i djetetu omogućuje nošenje mogu ostvariti s maženjem u krilu. 😉 Neki pak’ nošenje prilagođavaju svojim mogućnostima. 

… “In fact, the cerebellum is one of the few areas of the brain cells where brain cells continue to reproduce long after birth. Interestingly, WHEN A BABY IS ROCKED OR CUDDLED, impulses are directed to the cerebellum, which actually stimulates his development. This benefit of rocking continues until around age two.”…

Evolve Your Brain: The Science of Changing Your Mind; Joe Dispenza

Test je napravljen sa djetetom od sedam godina. Dakle dobrobiti od nošenja imaju i oni stariji od predškolske dobi (stariji od tri  godine), ako naravno, za nošenjem postoji potreba i želja i kod roditelja i kod djeteta. Nije na nama da se petljamo u to je li “poseban” roditelj ili je “posebno” dijete ako postoji u dobi od tri ili više godina još uvijek pelena, duda, dojenje, kolica ili nosiljka. Svaka obitelj ima svoj ritam i svoje potrebe, a bome i svako dijete. Apsolutno mi je genijalno da istu nosiljku može koristiti i sasvim zdravo dijete kao i ono sa dodatnim potrebama, da ih sad ne trpamo u kojekakve posebne pejorative i vrednujemo prema sebi samima kao da imamo pravo drugima krojiti život. Misliti je drek znati!

“Molim sve koji se iščuđavaju nošenju djeteta starijeg od 3 god. u nosiljci da si opale šamar kad ga idući put dignu na ruke/ramena/pinča lonča kad se vraćaju umorni s plaže, nakon višesatne kupnje, obilaska zoološkog vrta, uhvatio vas je vani pljusak, nastavi niz.

“Ali to niiiiije isto…..”

Aha, da, nije. Ma nemoj. 🙄” -Petra

Iz perspektive nevozača: moji klinci svugdje idu sa mnom kad nismo u karanteni. Ponekad promijenimo i tri prijevozna sredstva u npr. sat  i pol’ vožnje, pa se negdje zadržimo pola dana, pa isto sat i pol’ putujemo nazad i mijenjamo prijevozna sredstva. Nema uvijek taksija sa dvije autosjedalice, no super je imati opciju da ih obojicu mogu seliti u istu nosiljku. S nošenjem predškolaca (starijih od tri godine) dajete im “psihološku pauzu”, mogućnost za samoregulaciju, mir. Nije dobro izbjegavati stresne situacije s klincima jer “možda će imati meltdown”, “možda će imati tantrum”… Od vas uče kako se treba nositi sa stresom i da se život ne odgađa. To što mogu hodati ne znači da i hoće nakon što ste im dvadeset puta u sat vremena rekli da ne mogu dobiti tu i tu igračku. “Nećeš hodati? Ok, nosit ću te doma”.

Mrtvo dijete ne šizi. Kad mi je stariji bio tako mali prvo sam pazila da se ne ubije. Zadržala ga da ne skoči s prozora, istrči pred auto i sl. ma koliko on šizio. Dakle ako je bio na sigurnom puštala sam ga da istantrumira do kraja, bez kvocanja na glas. Trudila sam se radi njega ostati smirena da me ne uvuče u svoj tantrum. (Svatko tko kaže da je ostao smiren tijekom prvih tantruma laže.) Malu djecu ne zanima što im imamo za reći dok se ne smire i nisu spremni prvo saslušati, a zatim i poslušati. Okidamo tantrum (izvoljevanje) najčešće kad im postavljamo granice. Meltdown je već baby varijanta živčanog sloma kad im umornima i gladnima postavljamo granice. Tu su totalno van kontrole nad situacijom i nad samima sobom. Treba ih uhvatiti, zagrliti i nerijetko baš fizički savladati jer se baš ozbiljno mogu ozlijediti. Nakon oba tipa “epizoda” treba im “uzemljenje”: kratki razgovor, grljenje, tješenje.

Kada su odrasli van sebe biramo riječi i pazimo da točno reflektiramo ono što vidimo (“jasno mi je da si uzrujan…”), a kad su klinci u dobi 2.-5. godine onda ih trebamo  udaviti s unakrsnim ispitivanjem. Kada čedovište krene vrištati obavezno treba nadoliti ulje na vatru s “a štooooo ti jeeee” i “pa kaaaaaak'”. Isto ne zaboravite davati instrukcije: diši, misli, prdi, jedi, spavaj…
Nakon meltdowna nerijetko zaspu u vašem zagrljaju, zato je zgodno savladati dijete i udaljiti ga sa nosiljkom od opasnosti. Praktičnije je da dijete zaspi u nosiljci nego da ostanete zarobljeni na podu. Nakon takvog uznemirujućeg događaja i roditelju dobro dođe šetnja da se ohladi. Pritisak na kožu koji daje nošenje u nosiljci, prije svega vezanje u maramu, djeluje uzemljujuće i umirujuće, kako za najmanje tako i za najveće, baš kao veliki dugi zagrljaj. Ne vele stari bez veze da “decu i luđake treba vezat'”.  Za utjehu, ova nemoć nad kontrolom samoga sebe nije vječna. Ona nestaje s ulaskom u dvadesete godine života kada za nekoga doista možemo reći da je odrasla osoba. Za emocionalnu zrelost potrebno je zrenje.
nošenje djece
Antropologinji Margaret Mead postavljeno je pitanje o tome što smatra prvim znakom da je određena kultura “civilizirana”. Studenti su očekivali da će im pričati o glinenim posudama i oruđu. Mead je dala neočekivani odgovor: prvi znak civiliziranosti jest pronalazak zacijeljenje bedrene kosti. Kada u životinjskom svijetu slomite nogu znate da ćete umrijeti: ne možete otići do vode napiti se, uloviti niti ubrati hranu. Ne možete preživjeti dovoljno dugo da kost zacijeli. Zacijeljena kost znak je da se za ranjenika netko brinuo, da mu je nosio vodu i hranu, previjao ranu. Znak da je ta osoba odnesena na sigurno i da je netko brinuo o njoj. Pomaganje u nevolji je znak početka civilizacije, zaključila je Mead.
Ovakva vremena traže puno suosjećanja i razumijevanja. Prije nego krenete po internetima kukati o tuđoj djeci razmislite o tome jeste li tim roditeljima ponudili pomoć ili barem pitali kako su. Teško je biti roditelj male djece, pogotovo bez ikakve potpore, i još u ovakvim okolnostima. Sad bismo svi rado stisnuli pauzu, samo da obradimo sve što nas tišti, da uvažimo sami sebe, no većina to jednostavno ne može. Do prikladnog trenutka možemo si samo skretati pozornost sa trenutne stvarnosti, u nadi da nas to neće previše udaljiti od samih sebe, i onih koji nas trebaju. 
Preživite! Poslije ćemo pričati, uživo.

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.