Iskoristila sam priliku za predivnu suradnju i razbijanje mitova o dojenju sa našom najpopularnijom savjetnicom za dojenje dr. Jelenom Dimnjaković, koja stoji iza najčitanijeg bloga posvećenog dojenju Lactonline.
Zamolila sam Jelenu da razbije nekoliko mitova o dojenju prisutnih u nošenju, te da odgovori na nekoliko dodatnih, uvijek aktualnih, pitanja.
I: Bebonoseća savjetovanja izniknula su iz dojećih savjetovanja i potpore dojiljama.
U sklopu Nosiljkoteke održavam bebonoseće kave i radionice nošenja. Mnogima pomognem s dojenjem u nosiljkama, no to su tek osnovne smjernice budući da nisam savjetnica za dojenje i imam samo osobnog iskustva s dojenjem samo svoje dvoje djece. Zapravo otkad sam počela dojiti prije pet i pol godina nisam ni prestala, no zaista nisam kompetentna nekoga savjetovati kako da doji svoju bebu. Ne znam što je relaktacija, ne znam kako nekoga naučiti da koristi SNS, kako da se najbolje izdoji, dohranjuje bebu sa svojim ili zamjenskim mlijekom, moji malci nikada nisu htjeli ni dudu ni bočicu, ne znam što u slučaju korištenja lijekova, što s bebama koje jedu na sondu, što u slučaju jakih alergija… Na svu sreću znam kome trebam uputiti roditelje koji imaju prava pitanja u vezi dojenja i hranjenja svoje bebe. Na kavama mame na različite načine hrane bebe, no dojilje su primjetile, u što, evo, uključujem i sebe, određene zanimljivosti. Neke od njih su se na društvenim mrežama ukorijenile poput mitova i češće su među bebonoscima. Jelena, molim te da nam kao liječnica i pomogneš razbiti ili rasvijetliti te mitove.
1. Bebe koje doje tijekom nošenja imaju kraće podoje jer je refleks otpuštanja mlijeka jači kada se krećemo.
2. Bebe koje često doje tijekom nošenja brže napreduju na težini.
2. i 1.
J: Dakle jedini pravi dokaz za ovo bi bio da uzmemo, recimo, 100 mama i djece i podijelimo ih u 2 skupine: da jedna doji dok se nosi, druga ne, prate se neko vrijeme, recimo par mjeseci, pa da se uspoređuju dužina trajanja podoja te napredak beba kroz neko vremensko razdoblje. Takve studije nema, barem ja nisam našla da je napravljena. To bi bio neki „definitivni“ dokaz. U nedostatku toga, možemo samo teoretizirati te pokušati te opservacije koje si navela objasniti sa hormonima itd. Ja bih rekla da ima smisla pretpostaviti da ako mama stoji ili hoda, bolje je i prokrvljena te je moguće da i letdown dođe brže nego kad leži. Također, možda je mama i opuštenija pa se oksitocin lakše otpušta te dolazi do lakšeg otpuštanja mlijeka. Također, stalni bliski kontakt s bebom povoljno utječe na dojenje jer su podoji češći, majka lakše proizvodi oksitocin.
Od studija u kojima se spominje nošenje našla sam ovu: https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/22734604/
koja kaže da bebe koje su nošene, doje duže (u smislu mjeseci) od beba koje se ne nose te da imaju više podoja u 24 sata, što potvrđuje da babywearing povoljno utječe na dojenje, no ova studija ne govori o dužini trajanja pojedinačnog podoja te o napredovanju beba, ali ako su bebe više dojile, za pretpostaviti je da su i napredovale bolje.
No, po mom mišljenju, ako je mama primijetila da joj dojenje dok se beba nosi čini dobro i da ima benefite, svakako treba slušati sebe te dojiti i nositi, bez obzira na to što trenutno nema definitivnih znanstvenih dokaza za to.
I: Zbog tog što nošenje ne sputava kretanje, a hodanje snižava kortizol, uz oksitocin koji se luči zbog samog nošenja–oboje bi trebalo pospješivati i dojenje. – nisam našla nikakvu konkretnu studiju na tu temu, no literatura spominje da ih ima. Pretpostavljam da je to jedna od onih stvari koja je dostupnija samo zdravstvenim radnicima.
J: Ne bih se ja previše tu opterećivala fiziološkim objašnjenjima. Jedini dokazi su usporedbe dvije skupine djece, koja se nosi i koja ne, i onda praćenje ishoda (a ishod je ono što te zanima – recimo jačina letdowna – s tim da bi bilo jako teško kvantificirati letdown). Fiziološki možemo objasniti tako kako si napisala, al’ čak i da nađeš studiju koja je mjerila razine kortizola i oksitocina u nošenju, ne znači da bi to nužno dovelo do ovih ishoda (tipa pojačanja letdowna).
3. Novorođenčad na majčinim prsima brzo nanjuši dojku i stalno želi sisati. Dok znamo da je to sasvim normalno, puno roditelja iz nesigurnosti bebi daju dudu da ne bi tražila dojku tijekom nošenja. Dok tate koji nose nemaju nikakvu dvojbu oko davanja dude, mame se često pitaju je li uopće dobro bebi davati dudu i postoje li kakva ograničenja.
J: Preporuke su ne davati dudu dok traje uspostava dojenja (dakle, nekih prvi mjesec do dva ili tri, kako kod koga) jer može loše utjecati na samu uspostavu. Dijete koristi drugačije obrasce sisanja kad duda dudu nego kad siše dojku i to bebi može biti zbunjujuće. Također prvih tjedana je bitno dojiti što više i omogućiti djetetu da svaku potrebu za sisanjem ispolji na dojci kako bi mamin mozak dobio poruku koliko mlijeka treba stvoriti. Tako da tu duda zapravo stoji na putu stvaranja optimalne količine mlijeka, bolje je bez dude, ali ako baš roditelji inzistiraju jer ne mogu zamisliti bebu bez dude, ok. Neke majke dudu doživljavaju kao jedinu priliku za odmor. No ipak, pogotovo ako postoje problemi s dojenjem ili hvatom, onda ju je svakako preporučljivo izbjegavati.
4.Novopečenim mamama okolina usađuje puno dvojbi i strahova. Jedan od njih je da se beba lako može naučiti dojiti isključivo u jednom položaju, i onda ako pokušaju dojiti u nekom drugom boje se da će se beba zbuniti i u potpunosti odbiti dojku. Primjerice u rodilištu doje ležeći i kod kuće se boje ponuditi dojku bebi ako je okomita u slingu.
J: Oko dojenja postoji puno strahova, mame se jako boje isprobavati bilo što jer su uvjerene da će dojenje kad-tad prestati i da uspijevaju dojiti samo pukom srećom, no treba ih ohrabriti da isprobavaju položaje. Nije realno da će dojiti u jednom te istom položaju mjesecima ili godinama. Položaj dojenja mora biti ugodan mami, a to se ne može postići stalno jednim te istim položajem, ok je nekad dojiti ležeći, nekad laidback, sjedeći, okomito…. Okomiti položaji su pogotovo dobri za mame s jakim refleksom otpuštanja mlijeka, zatim za bebe koje imaju problem s postizanjem dobrog hvata zbog recimo nesaniranog frenuluma te bebama s refluksom.
5. Bebe ne treba uopće podrigivati kada doje u okomitom položaju.
J: Generalno podrigivanje nije nešto što se mora. Ni kad beba doji ležeći ni sjedeći pa ni okomito.
6. Nošenče (nošeno dojenče) rjeđe ima zelenu stolicu. Što znači kad je stolica zelena?
J: Zelena stolica nastaje zbog brzog prolaska sadržaja kroz crijeva, a to zapravo ne znači ništa. Svaka boja stolice je ok osim bijele i crne. Ako beba ima učinkovite podoje, zadovoljna je i dobro napreduje, zelena stolica ne znači ništa. Ako beba ne napreduje dobro, zelena stolica opet ne znači ništa, treba raditi na učinkovitijem dojenju i to je sve. Što se tiče zelene stolice i nošenja, opet bi jedini dokaz bio da podijelimo bebe u dvije grupe, nošenu i nenošenu i brojimo i uspoređujemo stolice, no to zaista ne bi imalo smisla jer stolica koja nije zelena nije znak boljeg dojenja ili bilo čeg drugog.
7. Treba li prekidati dojenje ako beba ima refluks? Preporučuješ li roditeljima nošenje kao alat i lijek koji može pomoći i bebi i njima?
J: Ne, ne treba prekidati dojenje u slučaju refluksa. Dapače tim bebama itekako treba majčino mlijeko i dojenje. Nošenje tu svakako može biti pomoć jer je dijete u uspravnom položaju. Također treba provjeriti hvat te ima li dijete frenulum jer ako se beba naguta zraka dok doji (a loš hvat i frenulum dovode do gutanja zraka), onda je i refluks gori. Pomoć u dojenju te nošenje su svakako prvi koraci, no ne treba izbjegavati posjet pedijatru ili pedijatrijskom ORL.
8. Treba li dojilja u slučaju bolesti, pa čak bila ona COVID 19, prekidati dojenje? Kakvu bi podršku dojilja trebala imati unutar zdravstvenog sustava i kakvu kod kuće, ako se pokaže da je pozitivna na SARS-CoV-2, a što u slučaju da je oboljela od bolesti COVID 19 bez životne ugroženosti? U slučaju kojih bolesti žena ne bi trebala dojiti? (HIV, hepatitis, tumori…)
J: WHO preporučuje nastavak dojenja u slučaju kovid bolesti. Općenito prekid dojenja u slučaju bilo koje respiratorne bolesti (tipa gripa, kovid, prehlada…) nema smisla. Te bolesti se ne prenose mlijekom, već kapljicama iz nosa i usta, a beba je već bila u bliskom kontaktu s mamom i dok je mama bila u inkubaciji i nije znala da je bolesna. Dakle već postoji šansa da i beba ima bolest. Ako i beba ima bolest, onda joj je dojenje svakako potrebno jer će joj mama prenijeti protutijela i bolest će biti blaža i brže će proći. Nadalje ako ne damo ženi da doji, onda vjerojatno ne damo ni da se brine o bebi jer je i to bliski kontakt. Znači brigu o bebi mora preuzeti netko drugi. Ako su to članovi kućanstva, oni su isto bili u kontaktu s mamom. Tako da odvajanje mame od bebe kao i preporuka o nedojenju (ako je mama dobije) zaista nema smisla. Ako je mama loše, većini žena je i tad lakše dojiti nego izdajati se (a mlijeko u svakom slučaju mora van). No ako je mama loše svakako je potrebno da ima nekog tko će joj pomoći namjestiti bebu, pridržati bebu u podoju ako treba, nadzirati mamu i bebu. Ako je mama životno ugrožena, onda naravno da se spašava majka i na uštrb dojenja.
Većina majčinih bolesti nije prepreka dojenju. Čak i većina lijekova za razne bolesti nisu prepreka dojenju. Malo je stanja koje su baš kontraindikacija za dojenje, a to je recimo aktivni herpes na dojkama. Što se hepatitisa tiče, who preporučuje nastavak dojenja i u slučaju da majka ima hepatitis B (pogotovo ako je beba cijepljena) te C, uz uvjet da majka nema oštećene bradavice koje krvare. Tumori sami po sebi nisu prepreka za dojenje, no velika većina lijekova koji se koriste u liječenju tumora jesu prepreka jer se izlučuju u mlijeko, no treba uvijek u lactmed bazi provjeriti svaki lijek. Neke mame koje imaju karcinom se odluče izdajati cijelo vrijeme terapije kako bi poslije, kad im lijek izađe iz organizma, mogle dojiti.
9. Ima li smisla bebu štititi nošenjem maske tijekom dojenja ako postoji mogućnost da majka ima neku respiratornu bolest uzrokovanu virusom i/li bakterijom?
J: Generalno takve preporuke nisu postojale sve do pojave kovida (WHO preporučuje masku za vrijeme dojenja kod kovid pozitivnih majki, no ja osobno ne shvaćam znači li to i da svaki put kad mama podigne dijete i nosi ga, treba masku??). Za gripu ili sl. nema takvih preporuka. Treba prati ruke, ne kihati i kašljati u dijete ili u izdojeno mlijeko ako se mama izdaja i to je to.
10. Imaš dvoje djece i šaroliko osobno iskustvo dojenja i nošenja. Jesi li ti možda čula za kakav sočan mit, ili možda čak i urbanu priču?
J: Oko nošenja generalno vlada nerazumijevanje. Dosta ljudi misli da treba nositi i dojiti što manje, da se dijete ne bi naviklo. Moram priznati da sam i sama to mislila prije prvog djeteta, a onda sam shvatila da je istina upravo suprotna. Moram priznati da nisam nikad savladala dojenje prilikom nošenja i to mi je jako žao. Mislim da je nošenje odličan alat koji pomaže mami, a bebi je zapravo neophodan jer bebama treba da slušaju otkucaje srca itd., i nadam se da će polako ponovno ući u našu civilizaciju kao standard te da će buduće generacije i tu vještinu i vještinu dojenja učiti od svojih mama, sestara, okoline. A do tad imamo tebe i tvoj blog, grupu i bebonoseće kave.
I: Dojenje i nošenje su dvije vještine. Na radionicama uvijek objašnjavam da prvo savladaju svaku vještinu za sebe. Dakle malo bi preambiciozno bilo jednoj prvorotki da u prvih nekoliko dana prodoji, pronosi i onda ode u šetnju i tijekom šetnje bebu doji u slingu. Previsoka očekivanja uvijek su nepotreban izvor frustracija i stresa.
Nošenje i dojenje su vještine s kojima se ne rađamo nego ih usvajamo iz svoje uže obitelji i okoline kako odrastamo i odmah smo ih spremni koristiti kad postanemo roditelji. [Sarkazam] Dakle uz ideju o tome kako je to bilo nekada i kako bi to trebalo biti prepoznala se potreba u društvu da tijekom stoljeća postoje dojilje, da na selima čak i bake doje svoje unuke, čak nije bilo neobično u određenim dijelovima svijeta podojiti malog sisavca druge vrste. Dok su neke stvari povijesno i kulturno uvjetovane, današnji problemi uz dojenje uvjetovani su infodemijom koju širi bilijunska industrija bijelog praha koji život znači za one koji nemaju drugog izbora, ili čak svojevoljno izbor svedu upravo na zamjensko mlijeko.
Koji su najčešći problemi u dojenju radi kojih danas žene koje mogu dojiti odustanu od dojenja?
J: Problem je u zdravstvenom sustavu i u društvu. Žene ne dobiju nikakve info o dojenju u trudnoći, osim ako se same ne educiraju ili odu na trudnički tečaj. Nažalost od primarnog ginekologa ili njegove sestre ne saznaju ništa, a to je propuštena prilika zdravstvenom sustavu da educira ženu jer žene u Hrvatskoj u prosjeku odu 9 puta ginekologu tijekom trudnoće. Nadalje podrška u rodilištima je upitne kvalitete. Istina, danas imamo rodilišta prijatelje djece i nema više rutinskog odvajanja majki od beba te rutinske nadohrane i to je odlično i veliki napredak, no i dalje je dobar dio medicinskog osoblja neobrazovan o problemima dojenja. Oni deklarativno podržavaju dojenje, ali i uz najbolju volju ne znaju pomoći majci koju recimo dojenje boli jer jednostavno ne posjeduju potrebna znanja i vještine, ne uče to u školama i na fakultetima. Također porodne prakse utječu na dojenje pa ga tako lijekovi dobiveni u porodu kao i dobivanje velikih količina IV tekućina mogu otežati dojenje, no čini mi se da kroz godine i tu imamo sve veću svijest sustava o tome, pa tako imamo inicijativu Bolnica prijatelj majke, što je dobro. Nadalje problem nedostatnog znanja patronaže o dojenju je također prisutan. Zapravo imamo ok zamišljen sustav, ali postoji problem loših kurikuluma srednjih i viših škola za primalje, medicinske sestre te specijalizacija ginekologije i pedijatrije u kojima ima jako malo (ili nimalo) sadržaja o dojenju.
Nadalje problem je društvo. Zašto? Jer žena nema prilike vidjeti dojenje. Bilo bi normalno da od malih nogu gledamo prizore dojenja i tako pasivno usvajamo položaje, kako izgleda hvat, kako se izmjenjuju dojke u podoju. Bez gledanja dojenja, dojenje se teško uči. I tako onda žene ne znaju namjestiti dijete, ne znaju koliko često trebaju dojiti, dojenje ih boli zbog lošeg položaja i hvata ili prepunjenosti dojki, imaju oštećene bradavice, dijete ne napreduje kako treba ili dijete odbija dojku i naravno da odustanu od dojenja sa zaključkom da one to ne mogu i da one nisu za dojenje.
WHO i UNICEF kažu da je dojenje nažalost ispalo iz naše kulture (to je očito) i da je zdravstveni sustav taj koji to treba nadoknaditi. I imamo dobro posložen sustav sa puno posjeta trudnice ginekologu gdje bi trudnica mogla učiti o dojenju, sa porodima u baby friendly bolnicama gdje nema odvajanja mame i bebe i rutinske nadohrane, sa posjetima patronaže, grupama za potporu dojenju, samo ga treba osnažiti i omogućiti mu da podupire dojenje. Jedan od faktora osnaživanja sustava je edukacija djelatnika o dojenju. Jedan od također bitnih faktora je smanjivanje utjecaja industrije adaptiranog mlijeka, u Hrvatskoj (i mnogim drugim zemljama) nema zakonske regulative koja bi kažnjavala lažno oglašavanje.
I: Misliš li da bi za njih rješenje moglo biti nošenje?
J: Po mom mišljenju, u trudnoći je potrebno razviti svijest o nošenju, da je ok nositi dijete makar na rukama jer nošenje djetetu potrebno, a da onda marame, slingovi itd. olakšavaju život i štede ruke. Već sama spoznaja da je ok biti blizak s bebom, da se beba neće razmaziti nego, dapače, da joj je nošenje potrebno je zapravo preduvjet uspješnom dojenju.
I: Kazne, za raziliku od oduzimanja privilegija, oslabljuju sigurnu vezanost djeteta i roditelja, no to su mnogima jedina mogućnost u izluđenim i kratkovidni trenucima za uspostavu kontrole nad dječjim ponašanjem (jer uspostavom kontrole prije svega smirujemo i sebe). Postoji li neka dob u kojoj dojenje prestaje biti potreba i postaje privilegija koju djetetu možemo oduzeti?
Primjer situacije s dvogodišnjakom:
“Dojiti možeš nakon ručka”.
-Neću ručak, mama daj cici.
Onda nema dojenja. Dojiti možeš nakon ručka”.
J: Ne bih se izjašnjavala o odgoju jer nisam stručnjakinja, no odgovorit ću na pitanje „postoji li neka dob u kojoj dojenje prestaje biti potreba i postaje privilegija koju djetetu možemo oduzeti?“. Ja mislim da ne postoji. Dok god dijete ima nagon za dojenjem, po mom mišljenju je to fiziološka potreba, a ne luksuz. Svejedno moram priznati da sam dva puta bila toliko ljuta na svog 2.5-godišnjaka zbog neposluha da sam mu rekla da u krevet ide bez cice. Stavila sam ga u krevet i samo držala za ruku. Bio je tužan, ali se nije bunio i nije tražio dojenje. Ne znam što bi pedagozi i psiholozi rekli na to, no generalno ne primjenjujem dojenje kao sustav nagrade i kazne.
Stručnjakinja kaže:
To nije kazna. To je prirodna posljedica i postavljanje granica. Mislim… Primjer ti je malo problematičan. Ja sam zagovornica intuitivnog jedenja, posebno kod djece. Djeca ce jesti kad su gladna. Uvjetovati da se mora pojesti sve itd. mi nije ok. ‘O’š ručat’? Ne’š? Ok. Ćao. Na stolu ti je ako se predomisliš. Djeca znaju upravljati svojim potrebama: jesti kada su gladni, ne jesti cijeli dan jer im se ne jede. Sasvim legit. Eh i bitna stvar: ako unaprijed kažeš “ne želim da sada dojiš jer smo na šalteru u policiji/ nepraktična mi je majica/ nešto treće” to je ok. Ponudi se: mogu te zagrliti, mogu te podići, možeš mi sjesti u krilo. Kada dođemo doma/ presvučem se/ nešto treće – onda možeš dojiti. To je postavljanje granica koje mama mora znati postaviti da bi očuvala sebe i da bi primjerom naučila i pokazala djetetu.
Helena Rašić Radauš, mag. psych.
Zaključujemo da je “cici” sasvim legitimni ručak.
I: Kratka biografija, bitni linkovi i kontakti, što sada radiš, čime se baviš. 🙂
Jelena Dimnjaković, rođena 1984.god, odrasla u Karlovcu, a trenutno živim u Zagrebu s mužem i dva sina od 2.5 i 4.5 godine. 2009. diplomirala sam na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a od 2016. se bavim problemima dojenja. Od 2019. sam Certified Breastfeeding Specialist. Na mojoj stranici www.lactonline.com ima puno tekstova o dojenju, što stručnih, što mojih nekih razmišljanja i promišljanja.
Nošenje beba (i djece) 